[vc_row][vc_column width=”1/3″]Analiza[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Što će biti s velikim zemljama u uvjetima potresa na naftnom tržištu za Index je pisao dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za međunarodne odnose sa Sveučilišta u Puli.[/vc_column][/vc_row]
Donosimo dio te analize:
Ono što nas zanima su odnosi velikih zemalja u ovim uvjetima. Odmah skačem pred rudo: budućnost neće donijeti goleme promjene. Zemlje koje se nisu podnosile nastavit će se ne podnositi. Ovo je poremećaj koji će se prije ili kasnije vratiti u normalu. Ali nam ova kriza ipak, poput kristalne kugle, otkriva nekoliko zanimljivih stvari o sadašnjosti i budućnosti.
Prvo, divni (novi) civilizirani svijet. Ne znam hoće li vas obradovati to da su ljudi napokon važniji od političkih i vojnih ambicija raznih vođa. Nitko ne koristi situaciju da pokuša zgrabiti nečiji teritorij, započeti konflikt u nekoj zemlji, izvršiti preokret, likvidirati diktatora, silom riješiti problem granice ili zabiti svoju zastavu na neki daleki otok. Jeftina nafta bi, ako si dopustimo malo fantazije, mogla značiti da se konflikti mogu voditi dugo.
No trenutno svijetom vlada atmosfera kolektivnog suzdržavanja i shvaćanja da od avantura neće nikome biti dobro. Zemlje shvaćaju da se crno zlato treba prvenstveno iskoristiti za pokretanje i oporavak gospodarstva; nužno je obnoviti potrošnju, cirkulaciju, promet. A sve to čine ljudi. Osim dežurnog Kima, sva moguća žarišta su privremeno stavljena na pauzu. Drugo, tržište je za ljude. Države su napokon shvatile koliko znače ljudi.
Drugo, strateška prolaznost. Od malena znamo da je Bliski istok važna politička i strateška lokacija i da su se ondje veliki igrači stalno borili za utjecaj. Saudijska Arabija je, znamo, strahovito važna zemlja. Toliko važna da joj se dopušta više nego drugima. No sada je odjednom ta važna zemlja u novoj i egzotičnoj situaciji potpuno zbunjena bez suvisle strategije. Krupni proizvođači su dugi niz godina bili naučeni samo proizvoditi i koristiti naftu kao sredstvo pritiska i ucjene. Ništa drugo nije bilo važno, a iskreno rečeno, ništa drugo nije bilo ni potrebno.
Nenadana promjena pokazuje koliko su prenapuhane stare strateške dogme i paradigme i kako brzo se prednost može izgubiti. Uostalom, ovaj poučak je univerzalan i može se primijeniti i na naš domaći turizam.
Kada prođe kriza, Saudijska Arabija, Bliski istok, čitav OPEC, te Rusija i Venezuela morat će dobro razmisliti o svojem položaju u svijetu budućnosti. Na čemu će se graditi njihove pozicije? Lako je ucjenjivati nekoga zavrtanjem slavine kada drugoj strani treba tekućina.
No što ako joj ne treba? Zanimljivo je to da je Venezuela godinama bila primjer primijenjene nevažnosti i pražnjenja političkog kapitala nafte. Nitko na to nije obraćao pažnju.
Treće, zeleno oružje. Pošto vojska i vojni R&D (istraživanje i razvoj) puno prije svih ostalih sektora registrira u kojem smjeru pušu vjetrovi, ova neugodna epizoda će služiti kao poticaj za razvoj zelenih vojnih tehnologija. I tu ima vrlo malo ironije. Zalivene hektolitrima napalma vijetnamske šume su stvar prošlosti. To je skupo, rastrošno i nepotrebno. Priroda i životinje nisu krive. Sada će se vojska ozbiljno okrenuti energetskoj tranziciji. U prvom redu se to odnosi na minijaturizaciju atomskih reaktora koji bi u budućnosti bili pouzdana alternativa motorima s unutarnjim izgaranjem. To je skup i dugotrajan proces pa će se prije toga vjerojatno raditi na hibridizaciji svih pokretnih vojnih vozila i letjelica s ciljem iskorištavanja svih dostupnih i znanosti poznatih goriva i metoda dobivanja goriva.
Energetska održivost i iskoristivost resursa onog područja gdje se vodi rat je davna želja. Poput reaktora na smeće iz Povratka u budućnost II, to je daleka budućnost, no razvoj će ići u tom smjeru. Također, energetska kriza na zemlji je poticaj da se pogleda prema zvijezdama. Sateliti u Zemljinoj orbiti su imuni na nestašice nafte pa će se zemlje koje imaju relevantne tehnologije zapitati o prebacivanju dijela vojnog potencijala visoko gore.
Vratimo se na zemlju. Zemlje koje su tijekom niskih cijena kupovale naftu i gotovo do kraja popunile svoje rezerve će biti u prednosti jer će moći brzo pokrenuti industriju i proizvodnju. U prvom redu mislim na Ameriku i Kinu. Ovdje nafta može indirektno odigrati svoju negativnu ulogu. Jer ako Kina prva naglo izleti iz recesije – a postoje indicije da bi mogla – Amerika će biti više nego motivirana da uloži još više napora kako bi suzbila kineski oporavak i rast. Ako se pak prvo oporavi Amerika, to će za Washington biti signal da je Kina slaba i da je može pritisnuti još i više. Jer nafta je danas jeftina, a sutra ponovo može poskupjeti i ponovo na neko vrijeme postati ekonomski alat ili poluga.
Iz cijele situacije je jasno kao dan da tržište nafte nije neka nevidljiva ruka i druga metafizika. Za pola krize su krive Rusija i Saudijska Arabija koje su zaratile. I to konkretni ljudi s imenima i prezimenima. Jedan nije htio otpustiti udio na tržištu uz pokušaj da naudi američkom škriljevcu, a drugi je demonstrativno odvrnu slavinu i zalio svijet jeftinom naftom. Onaj dio koji se ne može kontrolirati jer ovisi o virusu je isto dokaz da bez ljudi nema ništa. Nije dakle čovjek za tržište, već tržište za ljude. Ako je pola situacije ljudska rukotvorina, onda se samo možemo nadati da će ubuduće relevantni ljudi izvući pouke i ponašati se puno zrelije nego danas.
Za kraj spomenimo Rusiju. Rusija je nakon naftnih šokova revidirala proračun i krenula putem smanjenja ovisnosti o nafti. To se pokazalo kao pametan potez. Jer ako nafta i u budućnosti bude tako volatilna, ako je bude previše, onda će utjecaj i moć Rusije također slabjeti. Vjerojatno zbog toga Kremlj sada ulaže u razvoj nadzvučnih projektila i drugih visokotehnoloških igrački koje, osim što daju golemu prednost i mogu se fino unovčiti, jednostavno daleko manje ovise o klasičnim gorivima. Zasad je nafta spas, barem u ovom trenutku. Kineski uvoz ruske nafte preko naftovoda Istočni Sibir je ovih mjeseci jako skočio pa je Rusija dijelom mogla kompenzirati gubitak kineskih turista i smanjenje volumena bilateralne trgovine.
Nitko se ne vozi, ne gradi i ne grije. To je dobro za prirodu i klimu i sigurno će stimulirati energetsku tranziciju prema obnovljivim i čistim izvorima energije, uključujući i nuklearnu, ali u ovom trenutku razvoja svijeta bez nafte još ne možemo, piše Vidmarović za Index.
