Valuta eura doslovno razara narode i gospodarstvo EU. Otkako je fiksni valutni režim stupio na snagu, zamjenjujući nacionalne valute u prometu 2002. godine, devastirao je industriju u 19 perifernih država EU, istodobno priskrbljujući nesrazmjernu korist Njemačkoj.
Piše: F.William Enghdal
Posljedica je malo spominjana industrijska kontrakcija i nemogućnost rješavanja proizašlih bankarskih kriza. Euro je sada monetaristička katastrofa, a raspad EU je time unaprijed programiran kao samo jedna od posljedica te katastrofe. Naime, narodi Europske unije slijede koncept usvojen od tada daleko manjeg broja europskih članova, njih 12 u odnosu na današnjih 28 članica.
Gigantska je verzija Europe nastala tijekom predsjednanja Jacquesa Delorsa komisijom EEZ-a (Europske ekonomske zajednice) kada je on u veljači 1986. godine predstavio jedinstveni europski akt. Ukinuo je princip koji je postavio Charles de Gaulle prema kojem bi se suradnja među članicama trebala temeljiti na ‘realitetu’ državnog suvereniteta. Stjecanje moći nad pojedinim narodima, za EEZ je bila anatema. Autonomija se smatrala osnovicom, a granice su bile važne.
Delorsov jedinstveni akt predložio je da se kroz radikalne reforme EEZ-a dođe do ‘destruktivne ideje prema kojoj bi različiti narodi, s različitim povijestima kulturama i jezicima trebali raspustiti granice i postati neka vrsta surogat Ujedinjenih država Europe. Radi se o korporaciji u stilu Mussolinija ili fašističkoj viziji nedemokratske, neodgovorne europske birokracije koja svojevoljno kontrolira populaciju, a odgovorna je za korporativne utjecaje, pritiske i korupcije. Riječ je o programu koji su razvili najveće multinacionalne kompanije povezane s lobi organizacijom the European Roundtable of Industrialists (ERT) koja je uključivala Nestle, Royal Dutch Shell, BP, Vodafone, BASF, Deutsche Telekom, ThyssenKrupp, Siemens i druge važne europske tvrtke.
ERT je bio i jedan od glavnih lobista za pokretanje Delorsovog jedinstvenog akta 1986. gosine, koji je i doveo do Europske unije kakvu znamo danas. Zamisao EU-a, navodi Engdahl, jest da se upravlja autoritetom koji Europu vodi u budućnost bez demokratskih provjera i ravnoteže što je, dodaje se, u osnovi istinski feudalni pojam.
Tu je i problem stvaranja Europske monetarne Unije, koja je propisana ugovorom iz Maastrichta. Radi se o tome da su jedinstvena valuta i ‘nezavisna’ Europska središnja banka osnovane bez da su vezane za jedinstven politički legalni entitet, prave ‘Ujedinjene države Europe’. Euro i Europska središnja banka nadnacionalne su tvorevine koje ne odgovaraju nikome. Ovakvo ustrojstvo nastalo je u nedostatku iskrene organske političke unije.
Osim toga, valutna vrijednost Eura ne može se mijenjati kako bi poboljšala nacionalni izvoz tijekom gospodarskih negativnih kretanja, kao što je to bilo 2008. godine. Rezultat je bio da je najveća industrijska sila u eurozoni, Njemačka, imala koristi od stabilnog eura, dok su slabije ekonomije na periferiji EU-a, poput Francuske, doživjele katastrofalne posljedice s obzirom na krutu stopu eura. Ovakva situacija sprječava i ozbiljnu reorganizaciju posrnulih banaka u eurozoni od 2008. godine na ovamo.
Stvaranje nadnacionalne i nesuverene Europske središnje banke onemogućilo je zemljama u eurozoni da riješe svoje bankovne probleme. Primjer je i Italija sa svojim zahtjevom da dobije državni paket pomoći za svoju treću najveću banku, Monte dei Paschi. Bruxelles odbio dopustiti pet milijardi dolara za talijansku državnu sanaciju banke, a umjesto toga zahtijeva da se banka prilagodi novom zakonu o bankama u EU, poznatom kao Bail-in. To zapravo znači da će depozitori banke biti lišeni svojih depozita kako bi ‘spasili’ posrnulu banku, ako Bruxelles odluči da je to potrebno ako nositelji obveznica, dionica ili vjerovnici banke nisu bili u mogućnosti ispuniti svoje gubitke. Ovakav sistem je primijenjen je na Cipru 2013. gdje su deponenti s više od 100.000 eura izgubili 40 posto svoga novca.
Sada se EU suočava s novim krugom krize solventnosti banaka, budući da nema središnje porezne snage, a nova pravila koja bi se prilagodila lokalnim okolnostima, nisu moguća. Eurozona nema niti središnje fiskalne vlasti. Bankarske probleme rješavaju samo monetarne vlasti gdje je uključena nerazumna ECB politika negativnih kamatnih stopa.
Godine 1997. ugledni je ekonomist Milton Friedman, izjavio: “Europa je primjer situacija nepovoljna za zajedničku valutu. Ona se sastoji od zasebnih nacija, govore različitim jezicima, s različitim običajima, i daje građanima osjećaj daleko veću lojalnost i privrženost svojoj zemlji, nego na zajedničkom tržištu ili na ideju Europe “.
Autor je geostrateški konzultant, predavač i autor nekolicije svjetskih publicističkih uspješnica. Cjelovita analiza nalazi se na stranici New Eastern Outlook.
