Kako se nepravomoćna presuda za INA-MOL odnosi prema investicijama?

Komentar
Sve što ste ikada željeli znati o hrvatskom javnom prostoru, ali i gospodi koja se bavi odnosima s javnošću mađarske kompanije u Hrvatskoj, možete vidjeti ukoliko, u suton 2019. godine, promotrite naslove hrvatskih portala i mainstream medija.

U izboru za najveći biser su svakako naslovi kako je današnja presuda vezana uz prodaju gotovo pola dionica INA-e MOL-u i usporedba broja objava, analiza, gostovanja analitičara u medijima i/ili reakcija političara i institucija, vezanih uz današnju presudu s brojem objava vezanih uz najveću investiciju u Hrvatsku posljednjih godina, u hrvatsku energetiku svakako. Onu u modernizaciju rafinerije u Rijeci te potpisivanje pripadajućih ugovora, koja za 200 posto premašuje investiciju u Pelješki most.

Na današnjem su ročištu Ivo Sanader, bivši premijer RH, i Zsolt Hernadi, predsjednik uprave MOL-a, nepravomoćno osuđeni za trgovinu upravljačkim pravima INA-e, za 10 milijuna eura. To što je prema Zakonu o INA-i, a potvrdilo je to nekoliko svjedoka među kojima neki ondašnji članovi uprave INA-e, bilo potrebno potpisati ugovor o upravljačkim pravima nakon promjene u dioničarskoj strukturi i što bi zbog toga samo potpuni idiot platio mito (u visini cijene kikirikija u takvim korporativnim poslovima, to gore po suštinu. Činjenica prema kojoj MOL kao relativni vlasnik kompanije gotovo uvijek ima kontrolu nad kompanijom na skupštini, jer u povijesti korporativnog upravljanja nije zabilježeno da se na skupštini pojavi sto posto dioničara, suštinski sud nije zanimalo.

Sud nije zanimalo niti to što je nekoliko sudova ključnoga svjedoka prikazalo nevjerodostojnim, ne samo radi promjene iskaza, nego i radi toga što je on sam nekoliko puta priznao kako casus beli cijeloga slučaja, novac kojim je navodno počinjeno djelo, ne postoji ili ga je on potrošio. Možemo li ustvrditi kako je ključni svjedok manipuliran, pretvarajući se u svjedoka pokajnika, kako bi se spasio za svoje sudjelovanje u propasti DIOKI-a, tema je za neku drugu analizu.

Zagrebački arbitri nisu uvažili niti situaciju prema kojoj je najmanje jedan strani sud ustvrdio kako mita u ovom slučaju, na način kako je to obrazložilo državno odvjetništvo, nije bilo, ali niti to kako je cijeli slučaj u Hrvatskoj vođen vrlo blizu politici. Ne dokazuje to samo obrazloženje presude iz prošloga suđenja, političko sakrivanje studije kojom je pokrenuta arbitraža, a koju je za potrebe našeg pravnog tima sastavio jedna naftni konzultant, nego i to što su neki bivši predsjednici Sabora, ugledni političari raznih opcija, ali i njima bliski analitičari, tvrdili kako imaju informacije sa suda kako će presuda biti osuđujuća. Još jučer navečer je jedan sindikalist, koji se kandidirao na listi antisistemske stranke, koja je bila junior partner u ovoj vladi znao kakva će biti presuda i to objavio na fejsbuku.

Sud nije zanimalo niti to što je međunarodni tribunal zaključio kako je MOL svojim upravljanjem postupao sukladno interesima INA-e te ju je najmanje jednom spasio od stečaja, prilikom preinvesticije, ali i sanirajući je zbog toga što je godinama bila bankomat istih onih uhljebničkih interesa koji već desetljeće i pol, kroz razne antiinvesticijske političke i gospodarske opcije vode ratove protiv gospodarskih subjekata te predlažući nacionalizacije generiraju sve veće, gotovo neizdržive, rashode hrvatskog državnog proračuna. Nije ih zanimalo niti to što je hrvatska politika uvjetovala odlazak INA-e iz Sirije i gubitak vrlo lukrativnih naftnih polja.

Podsjetimo se iz kojih je to političkih opcija došlo do otimanja nekih kompanija, tjeranja najbogatijeg izraelskog investitora iz Dubrovnika, pokušaja opstrukcije spašavanja Petrokemije, čime bismo izazvali potpunu destrukciju hrvatske plinske mreže, te afere Borg. Ako je za svesti sve pod zajednički nazivnik, valja reći kako je krimen svih njihovih žrtava što su djelovali na dobrobit svojih dioničara, a odbili biti bankomat za njihove antiinvesticijske i uhljebničke interese.

Kako bi uzrečica stranih investitora Anything But Croatia bila snažnija, u Hrvatskoj su im pomagali i razni wannabe kapitalisti, osobito poznati po tome što su uništavali uspješne tvrtke kako bi ih pretvarali u uvoznike vlastite konkurencije, neki veliki investitori poznati po tome što rade samo s državom prodajući sami sebi proizvode dok sjede u nadzornim odborima javnih fondova, neki libertarijanci (samo u Hrvatskoj antikapitalistički orijentirani…), ali i igrači na tržištu PR i Public Affairs usluga koji se u obrani stranih investitora u Hrvatskoj više baziraju na tabloidnim objavama, ratovima protiv sudova te napadanjem vlastitih poslodavaca po društvenim mrežama, nego li suštinom.

Za vrijeme sljedećih solilokvija protiv demokratskog deficita Orbana, Vučića, Erdogana ili za vrijeme zdvajanja nad disfunkcijom BIH, dok uspoređujete rast stranih i domaćih investicija u tim zemljama s Hrvatskom, ali i kada se sljedeći puta sjetite kako bi rashodi proračuna trebali zadovoljiti povećanje nekog vašeg apetita, sjetite se svega ovoga, jer kada otjerate sve investitore, tko će puniti proračun? Ili je netko, a meni je promaklo, izumio financijski perpetuum mobile?

I da, samo otvorite novine i usporedite broj objava uzrokovanih javnom potjerom i broj objava vezanih uz najveću investiciju u Hrvatsku, u energetiku svakako.

You may also like

0 comments