[vc_row][vc_column width=”1/3″]Analiza[/vc_column][vc_column width=”2/3″] Kriza izazvana globalnom epidemijom virusa Covid 19 bez presedana je jer smo po prvi puta u povijesti suočeni s kopnjenjem potražnje i ponude. Ako se do sada moglo reći kako je nemoguće predvidjeti gospodarske stvarnosti za budućnost, sada je to tek više činjenica. [/vc_column][/vc_row]

Možemo samo reći kako ekonomija kopni i kako gospodarski procesi, nakon završetka krize, više neće biti isti.

Cjenovni rat koji je trajao za primarnu poziciju na naftnom tržištu, a koji je završio sporazumom ovoga vikenda prema kojem se ima smanjiti proizvodnja nafte za oko 10 posto globalne proizvodnje, druga je komponenta ove krize koja će, moguće, promijeniti energetiku.

Evo, komentator DW-a prije dva dana ustvrdio je kako je nafta stvar prošlosti kao kamen prilikom kraja kamenoga doba. Energija budućnosti je, kaže on ispravno, obnovljiva, jer povijest nas uči, kako svaka kriza ovakvog obima, koju MMF uspoređuje s Velikom depresijom, rezultira promjenama u razmišljanju o korištenju energije.

Europska bi unija trebala, kažu apologeti Pariškog klimatskog dogovora, koji, uzgred jako hvale pandemiju jer se smanjila emisije CO2, obnoviti gospodarstvo tisućama milijardi eura upumpanih u zeleni New Deal. Time bi se postigao dvostruki efekt, s jedne strane raskrstili bismo s prljavom industrijom i fosilnim energentima, a s druge strane upumpali novac u ekonomiju što bi nam omogućilo živjeti nepromijenjenog životnog standarda.

Nevolja je u tomu što još uvijek nemamo dovoljno dobru akumulaciju obnovljive energije te je nemoguće planirati oživljavanje ekonomije bez fosilne energije, barem one tranzicijske – plina. Druga je nevolja u tome što materijali koji se koriste za akumulaciju obnovljive energije onečišćuju okoliš i više nego li eksploatacija nafte.

Nedostatak tehnologije, dakle, žele nadomjestiti umjetnim stvaranjem novca, koji će, bilo da je riječ o dugu ili tiskanju, osiromašiti štednju, platežnu moć i vrijednost imovine građana Unije. Ne samo to, ono će zadužiti sljedeće generacije, odsustvo čega je prvo pravilo ekonomskog morala, upozorio je H.W. Sinn iz njemačkog IFO instituta za The Guardian krajem prošle godine.

Pad ekonomske aktivnosti posve će sigurno, barem u SAD-u, čija se dominantna politika protivi takvim umjetnim povećanjima likvidnosti, dovesti do pojačane proizvodnje fosilnih goriva iz nekonvencionalnih izvora, a ako Trump bude reizabran i eksploatacije ugljena. Kao velikom izvozniku tih dobara, Kina i Europska unija tvrtkama iz SAD-a logična su tržišta. Kako ne možemo očekivati zabranu uvoza od strane, o uvozu energije natprosječno ovisne, EU teško je predvidjeti tako brzu promjenu energetske paradigme kakvu zagovaraju spomenuti apologetic.

S druge strane, pojava nafte kao prihvatljive energije bila je okidač za stvaranje svjetskog poretka koji je središte interesa imao na teritorijima gdje je nafte najviše, na Bliskom istoku. A to je, kako piše Igor Dekanić u knjizi Stoljeće nafte, bilo ishodište za Prvi svjetski rat. Hoće li pojeftinjenje iIi dostupnost nekog novog energenta izazvati sukob tako velikih razmjera ostaje za vidjeti.

Do tada, zanimljivo je pratiti što se događa na naftnom tržištu koje je ovih dana prilično dinamično. Tim više što se cijena tranzicijskog (prema obnovljivosti) fosilnog goriva formira na osnovi cijena nafte.

Prekomjernu proizvodnju Saudijske Arabije i Rusije, u prvom redu, kao dio rata za primarnu poziciju na tržištu, koje su tržište preplavljivale velikim količinama nafte, zaustavio je sporazum zemalja OPEC i neovisnih proizvođačica nafte o najvećem smanjenju proizvodnje u povijesti. Kao posrednik novom sporazumu pojavio se Donald Trump, pod pritiskom kompanija koje eksploatiraju naftu iz nekonvencionalnih izvora, a kojima je prijetio bankrot zbog niske cijene. Zbog toga je žrtvovao dio sankcija ruskoj energetskoj industriji, no to je druga tema.

Sporazum, čini se, svima odgovara, zemljama OPEC-a, ali i neovisne proizvođačicama. Svi oni ne mogu planirati proračune i državnu potrošnju, kojima njihove vlade kupuju međunarodne pozicije i socijalni unutarnjopolitički mir, bez određene razine cijena nafte. Vjerojatno na razini iznad 40 dolara za barel.

Iako su tržišta, pogotovo u Aziji, gdje trguje najveći uvoznik energenata Kina, koja nakon pandemijskog pada industrije od 20 i više posto, oporavlja gospodarsku djelatnost, reagirala pozitivno, danas se na globalnim tržištima trgovalo po cijeni ispod 30 dolara za barel.

Oporavak cijene, prema analitičarima, dionicima industrije, ali i čelniku ruskog stabilizacijskog fonda teško se može očekivati u kratkom roku.

Takvo razmišljanje podupire i redovito mjesečno izvješće Međunarodne agencije za energiju (IEA), koja je ovih dana priopćila kako čak i ako se u kratkom roku oporavi potražnja za naftom, teško će to preokrenuti trendove.

Naime, stanje na zalihama, u skladištima, je zasićeno, a čak i kada bi se proizvodnja srezala odmah, što je nemoguće zbog unaprijed dogovorenih ugovora, trebat će vrijeme kako bi se ovakva unikatna kriza ponude anulira. Jer, možda po prvi puta u povijesti trgovci su bili blizu situacije u kojoj bi bili primorani plaćati kupcima da uzmu njihovu naftu.

Oporavak potražnje ovisit će o oporavku razvijenih i industrijski ekspanzivnih zemalja te njihovom kapacitetu za uvozom nafte, što će, pak, ovisiti o popuštanju pandemijskih mjera te pronalasku cjepiva ili lijeka za koronavirus. U ovom se trenutnu u karanteni nalazi više od 3 milijarde ljudi, a broj zaraženih je na razini većoj od 2 milijuna.

Sve su oči, stoga, uprte u ovotjedni video sastanak zemalja G20, gdje bi se trebalo čuti kada će neke od njih, pa i SAD, pomoći naftnom dogovoru povećanjem uvoza nafte.

No, i za tako nešto će trebati pričekati uravnoteženje zasićenih zaliha, pišu analitičari nizozemskog think thanka ING Snap te procjenjuju kako bi se tržište, zbog nastalih poremećaja u ponudi, moglo vratiti na razinu prije cjenovnog rata tek u zadnjem kvartalu ove godine, pod pretpostavkom izlaska svijeta iz pandemijske paralize.