[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše Ivan Brodić[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Zapamtite dobro 20. svibnja 2019. godine, pišu analitičari Bloomberga, jer toga dana je počeo tehnološki hladni rat, koji će imati velike implikacije na tržišta, ali i na pitanje nacionalne sigurnosti nekoliko država.[/vc_column][/vc_row]
Odvija se između Kine i SAD-a, no sve je vjerojatnije kako oružja u tom ratu prestaju biti tržišna, a postaju politička, na štetu individualnih sloboda i potrošača.
Novi se hladni rat, dakle, odvija se za primat u tehnološkom razvoju svijeta, u kojemu je SAD zaostao za Kinom te sada političkim odlukama pokušava usporiti svoj zaostatak. U tom sukobu čini stradava tržište, a korisnici i burzovni igrači prestaju čitati fundamente, a počinju pratiti geopolitičke stranice medija, pišu na platformi Admiral Markets.
Donald Trump uveo je sankcije na kinesku tehnologiju u SAD-u, Google je po sili zakona prestao surađivati s Huaweijom, najbrže rastućom IT tvrtkom, koja je predvodnica razvitka 5 G tehnologije. Iako su već nakon jednoga dana sankcije ublažene, zbog kaosa na svjetskim burzama, što ukazuje na taktiku izazivanja napetosti radi bolje pregovaračke pozicije u novim dogovorima, kod Trumpa već viđenog scenarija u slučaju Sjeverne Koreje, reakcije se ne stišavaju.
Visoki njemački dužnosnik, savjetnik u saveznoj vladi predviđa kako je ovo, kao i kriza u Homuruškom tjesnacu, okidač za novu gospodarsku krizu.
Analitičari razmatraju scenarije, iz švicarske HSBC banke javljaju kako je u ovoj situaciji ugroženiji Apple, nego li Huawei, naime Apple proizvodi na teritoriju Kine, a Huawei je tvrtka u kojoj centralni komitet partije amenuje uprave, bez obzira što je privatna, dokazuje to promptna podrška službenog Pekinga kompaniji, ali i izjava kako Huaweiju nije potrebno tržište zapada kako bi preživio.
Brak države, politike, državnog i privatnog kapitala zbog preuzimanja ključne uloge u svijetu opisao je Michael Pillsbury u knjizi Stogodišnji maraton. Partijsko odlučivanje, kapitalistička maska, kupovanje obveznica zapadnih država, subvencija državnih banaka radi postizanja najnižih ponuda na stranim tržištima zbog ulaganja u infrastrukturu te Afrika kao područje interesa, glavne su točke toga „programa“, piše Pillsbury.
U Europi i SAD-u zato nitko nije sretan kineskim ulaganjima, kako u tim zemljama, tako i na periferiji Europe, pokazalo je jučerašnje istraživanje IFO instituta.
Naime, europske tvrtke, ne samo što su žrtva ovog novog hladnog rata na istočnim tržištima, nego su dugogodišnja žrtva pokušaja preuzimanja od strane državom subvencioniranog kineskog kapitala. Kako to nije posve bezazleno, pokazuje činjenica da je kineska državna tvrtka preuzela vlasništvo nad kenijskom najvećom lukom, zbog narušenih ugovornih odnosa. Zbog toga je Macron prije nekoliko mjeseci Europi uputio apel za otrežnjenjem, a njemačka vlada početkom ove godine osnovala fond za obranu od netržišnih investicija.
Iz Njemačke i Francuske nisu bili sretni niti što postoji velika vjerojatnost kako će kineska državna kompanija preuzeti dugove i proizvodnju u najvećim hrvatskim brodogradilištima, koja su od prije nekoliko dana u stečaju. Naravno, Hrvatska se ne može odreći robne razmjene s tako velikom ekonomijom, međutim postavlja se pitanje vjerodostojnosti, jer u slučaju brodogradnje, za razliku od Pelješkog mosta Kinezi nisu izvođači radova, nego li investitori.
A u Hrvatskoj do sada nismo voljeli investicije koje su bile vezane uz državni kapital drugih država. Prisjetimo se samo prigovora MOL-u zbog bliskosti Orbanu, prigovora Sberbanku ili trgovcima ruskim plinom, zbog bliskosti Putinu (zbog čega forsiramo izgradnju LNG terminala). Za razliku od kineske komunističke partije, koja amenuje uprave državnih i velikog dijela kineskih privatnih kompanija, i Orban i Putin imaju demokratsku potvrdu, bez obzira na neke autoritarne karakteristike upravljanja. Postavlja se pitanje kako to da nam sada takve političke konotacije ne smetaju? I kako će se Hrvatska postaviti u tom novom hladnom ratu, s obzirom na ključne geopolitičke saveznike, od kojih nikada nismo imali ekonomske koristi, izuzev obrambene industrije, ali to je druga tema.
Svijet je šokiran, naime, osim tehnološkog prijepora, već neko se vrijeme svijet nalazi u trgovinskom rat, koji se usprkos optimizmu kretanju prema njegovu kraju od prije nekoliko tjedana, ovih dana produbljuje.
Trgovinski rat dugoročno teoretski nije dobar za nikoga jer slabi podršku međunarodno tržišnoj infrastrukturi. A obostranim carinama zapravo gube svi, suglasni su ekonomisti raznih svjetonazora. Čak je i vodeći keynesijanac Krugman u New York Timesu objavio kolumnu u kojoj tvrdi kako protekcionizam ovakve vrste može odvesti u novi svjetski rat.
Liberalno globalističku doktrinu velikih trgovinskih sporazuma napustila, još uvijek nominalno, prva sila svijeta – SAD – i krenula prema stvaranju bilateralnih trgovinskih sporazuma, za što je njen predsjednik dobio podršku čak i pragmatičnijeg dijela libertarijanskog pokreta. Zbog toga, pitanje je može li se trgovinskim ratom suzbiti navala etatističke, jednopartijske, ekonomije koja narušava arhitekturu međunarodne trgovine, postavljenu u drugoj polovini 20. stoljeća?
Iako protekcionističke politike uvijek štete potrošačima i suspendiraju ekonomske slobode pojedinca, pitanje je kako se nositi s kineskim intervencijama i subvencijama koji dovode do potresa u američkoj ekonomiji.
No, Trumpovi argumenti, bez obzira koliku podršku u SAD-u i sve više na Zapadu imao za njih, prema kojima ulazi u trgovinske ratove zbog smanjenja trgovinskog deficita, jednostavno, na načelnoj razini teško mogu izdržati test tržišne logike.
Niti jedna zemlja, pa tako niti SAD nije otok, nemoguće je imati potpuno uravnoteženu trgovinu jer čak i ako SAD ima trgovinski deficit sa zemljom X, vjerojatno ima suficit sa zemljom Y. Znači li to kako svaka zemlja mora svoj deficit suzbijati protekcionističkim politikama i do kakvog globalnog gospodarskog sustava bi to moglo dovesti?
S druge pak strane u tekstu na Ekonomskom labu, jučer, ponudili još jedan argument, a on se tiče nacionalne sigurnosti i ključne infrastrukture budućnosti – 5G tehnologije.
„Riječ je o redizajnu međunarodnog poretka u pogledu upravljanja ključnom infrastrukturom budućnosti koja bi po svojoj važnosti mogla premašiti ranije kritične infrastrukture, od kanala i željeznica do interneta Stoga je ovaj problem pogrešno promatrati u kontekstu nametanja dihotomije država nasuprot tržišta“, piše Ekonomski lab.
Međutim, taj argument ne daje objašnjenje cjelokupne Trumpove politike prema Kini, ali ne odgovara niti na ključno pitanja.
Kako to da zapadnjački privatni sektor nije reagirao tržišno i razvio komercijalnu novu tehnologiju, jer ako prosječni zagovornik protekcionizma u nacionalnoj sigurnosti može predvidjeti kako će nova tehnologija nadmašiti značenje cijele dosadašnje infrastrukture, kako to da nešto takvo nisu predvidjeli u privatnom sektor SAD-a i zaostali toliko da njihovi ulagači danas umjesto fundamenata kompanija proučavaju političke odluke Bijele kuće i kineske državne subvencije privatnim kompanijama?
A kad god se na tržištu počnu voditi politikom, a ne poslovnim pokazateljima, ne moraš biti dr. Doom, pa zabilježiti još jedan izgled na strani predviđanja skore gospodarske krize.
