Predsjednik Europske komisije predstavio je u Europskom parlamentu plan za svladavanje kaosa izazvanog valom izbjeglica. Teško će, međutim, biti izaći na kraj s krizom sustava EU-a, smatra Bernd Riegert.
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker pokušao je emocionalnim apelima i sa strašću ponukati 28 vlada članica Europske unije na promjenu kursa u politici dodjele azila i izbjegličkoj politici. On je naglasio da ovako kako je do sada bilo, više ne može. Aktualno stanje stvari opisao je dosta sumorno. U tome ima pravo. Međutim, upitno je mogu li se njegovi prijedlozi za ukidanje dosadašnjih pravila nametnuti. Juncker, naime, traži uvođenje stalne obveze raspodjele izbjeglica i tražitelja azila na sve zemlje EU-a. To nije ništa manje od prave revolucije s obzirom da trenutno pet država prima 90 posto izbjeglica i tražitelja azila.
U svibnju je Komisija Europske unije zahtijevala hitnu preraspodjelu 40.000 izbjeglica, a sada povećava taj broj na 160.000. I tada su države-članice većinski odbile taj prvi prijedlog, pa zašto bi sada prihvatile ovaj drugi? Uvođenje potpuno novog sustava dodjele političkog azila, na osnovi uvođenja trajnog ključa za raspodjelu izbjeglica i tražitelja azila na sve zemlje-članice, i za više od 160.000 ljudi, još je dalje. Šefu Komisije EU-a, koji ima podršku njemačke kancelarke Angele Merkel, predstoji teška borba. Juncker želi slomiti otpor, kao i mnogo puta do sada – novčanikom. One zemlje koje ne žele prihvatiti tražitelje azila, morale bi platiti po 6.000 eura za svakoga kojeg ne preuzmu, a one zemlje koje ih onda preuzmu, dobile bi tih 6.000 eura. Tek će se pokazati hoće li istočnoeuropske države odustati od svog otpora. Juncker želi rasteretiti države „s prve crte fronte“ – dakle Italiju, Grčku i Mađarsku – koje su po dosadašnjim pravilima dužne registrirati izbjeglice. On želi obvezu prvog registriranja raspodijeliti na svih 28 članica Europske unije. Takvu vrstu solidarnosti su te članice EU-a do sada odbijale. Usvajanje Junckerovih prijedloga značilo bi kraj disfunkcionalnog Dablinskog sustava čijih se pravila Grčka i Italija već godinama ne pridržavaju, a nedavno ih je faktički suspendirao i Berlin, odlukom da sirijskim izbjeglicama dopusti da iz Mađarske, preko Austrije, dođu izravno u Njemačku.
U novi Junckerov koncept pripada i uvođenje prijemnih centara koji bi jamčili brže vraćanje onih kojima je odbijen zahtjev za političkim azilom, kao i ekonomskih izbjeglica, ali isto tako i osiguravanje vanjske granice Europske unije. Osim toga, jedan obvezujući popis zemalja podrijetla izbjeglica koje su sigurne, trebao bi smanjiti broj ljudi koji pristižu u Europsku uniju. Jean-Claude Juncker zna da njegovi prijedlozi neće dovesti do toga da će u Europskoj uniji biti primljeno više ljudi nego do sada. Međutim, smjerovima kretanja tražitelja azila i izbjeglica bolje bi se upravljalo, a osiguralo bi se i njihov humaniji tretman. Šef Europske komisije priznao je također da se ljudi u EU-u boje nekontroliranog doseljavanja. Zato je naglasio da je nužno suzbiti nezaposlenost i ekonomsku besperspektivnost unutar Europske unije.
Europa u biti nije preopterećena. Ukupan broj izbjeglica na njezinom teritoriju je, u odnosu na susjede Sirije, u stvari „skroman“, kako kaže Juncker. Već sljedećeg ponedjeljka 14. rujna 2015, na summitu 28 šefova država i vlada EU-a pokazat će se može li se taj koncept pretočiti u praksu. U krajnjem slučaju, mnoge mjere mogle bi se nametnuti većinskom odlukom, protiv volje pojedinačnih država. No, postavlja se pitanje tko će prisiliti izbjeglice da se skrase u zemlji koja ih neće i koju oni neće? Sirijske izbjeglice uzvikuju „Njemačka, Njemačka!“ i spremne su domoći se svog cilja i na svoju ruku. To u dogledno vrijeme neće promijeniti ni Junckerov koncept.
