Josip Manolić, hrvatski James Bond ili spasitelj domovine?

Za Josipa Manolića sam prvi put čuo kada sam u ljeto ’84. od prijatelja Dr. Berislava Žulja, dobio, tada samo da pročitam, završnu riječ Dr. Ive Politea na suđenju bl. Alojziju Stepincu. Neposredno prije toga sam pročitao cijeli zapisnik sa suđenja, no sa kilometar se vidjelo da je sva obrana, jednostavno pobrisana iz knjige.

Knjiga je bila dostupna u svim knjižnicama u zemlji i nije smjela ostavljati trunke dvojbe u pravednost i poštenje suđenja blaženopočivajućem kardinalu Crkve u Hrvata. Dodati joj još i Novakov falsifikat Magnum Crimen, sve je trebalo biti jasno! No nije bilo. Nije bilo nikome od moje generacije. Jednostavno, nije bilo nikakve logike u svemu tome. A preda mnom, u trogirskoj brijačnici kod Branka ili u susjednom kafiću sjedi poručnik UDBE, koji ga je osobno primio u zatvor, osigurao mu smještaj, daleko od onoga koji opisuje Manolić i za korektno vladanje, bio pomenut sa zahvalom na koncu suđenja od samog kardinala! Zapravo nije mi se dalo odmicati od tog čovjeka koji je doslovce SVE znao i pričao to, doduše u pola glasa, vrlo često i na marendi kod mog kuma i kume u “Marijani”, no na način kojim je olakšavao svoju savjest. Znao je i da pamtim. Vjerojatno je znao i da ću to kad, tad i zapisati. Pa evo, pišem…

Josip Manolić mu je bio šef, sve do skoro sredine 50. tih kada prelazi za ambasadora, nagrađen za udbaške zasluge i to u daleku i već pomalo bratsku Kambodžu sa mladim tek ustoličenim princom, Norodomom Sihanukom. Kada mi je u četvrtak potpisivao primjerak svoje knjige, rekao sam mu da sam bio njegov prijatelj i znanac Makse Baće, Ljube Berića, Vlajka Begovića, tada već ozbiljno bolesnog, Koče, Lepe… Dvadesetpetogodišnji starac me rentgenski prostrijelio. Nasmijao sam se uz opasku da ću knjigu vrlo pažljivo pročitati. Vjerojatno neću. Izgurao sam do polemike u Jutarnjem oko kardinala i u knjizi do do tzv. “Slučaja Hebrang”.

O pok. Andriji Hebrangu zna se sve i ne treba čekati da se otvore nikakve sovjetsko/ruske pismohrane e da bi se saznalo nešto novo. Ne zna se samo gdje je ukopan. Grupe koje su isljeđivale, ubijale ili uklanjale tragove, radile su neovisno jedna o drugoj. Posve je vjerojatno da grupa koja je sahranila Hebranga, nije imala pojma koga sahranjuje. Niti se vodila ikakva evidencija o tome. Zapravo, osnovna ideja je bila da im se svima zatre trag. Samo slučajno priznanje ubojice je pomoglo da se nađu ostaci Petra Stambolića na Fruškoj gori. Tu negdje je pretpostavljam i pok. Hebrang, uz tko zna koliko tisuća pobijenih tih godina.

Cijeli slučaj Hebrang, uz nekoliko fusnota, g. Manolić je vrlo stidljivo zbio u 2 stranice posijane budalaštinom do budalaštine, a o ignoriranju tona svih drugih materijala, da ne govorimo. Osobito o klasičnom udbaškom “fals flagu” da je “Dossier Hebrang” vidio samo Tito, Stevo, Josip Vrhovec i Franjo Tuđman?! A što sa piscima materijala za taj dossier!? Pa osim Mile Milatovića, SVI operativci u istrazi su bili “handpick” Steve Krajačića i svi do jednog su bili iz UDBA-e Hrvatske! Svi do jednog su zjedno pisali izvješća o istrazi, družili se, hranili skupa i td. Logično, pa Tito nije mogao ni pomisliti na takvu nepraktičnu glupost da mu prvog komunistu u Hrvata, isljeđuju i na kraju ubiju nekakvi Srbi ili Crnogorci. Koliko znam, samo jedanput u Hebrangovu ćeliju je ušao neko od drugih, još jedan legendarni UDBA-in Bond, Jovo Kapičić. Pošto je o tome ostavio više suprotivih izjava, ne držim ni jednu ozbiljno. A da je ulazio, ulazio je taj jedan put, meni dokazano.

Da li time g. Manolić pokušava sakriti i svoju i Stevinu ili ulogu cijele hrvatske UDBA-e u tom slučaju?! Da svakako! Koliko znam i koliko sam se domislio, Slučaj Hebrang i počinje u Zagrebu.

Prvo, samo malo o samom Andriji! Komunist besprijekorne reputacije koji se svog boljševizma, držao doslovce k’o pijan plota. Osobito nečega što je bila jasna i neosporna politika i KPJ od Drezdenskog kongresa 1928.g do 7. Kominterninog (i zadnjeg), iz 1935. g. Razbijanje svih tzv. Versajskih tvorevina, gdje je Jugoslavija bila prioritet. Tim ciljem se 1937. g. formiraju i KP Slovenije i KP Hrvatske. Važno je znati da u tom trenutku, Moskvom haraju politički procesi i purga koja od 103 jugoslavenska komunista, nosi bespovratno točno 100 (Hruščov Titu 1956.g.) Godine 1942. Tito na 1. zasjedanju AVNOJA, precizno shvaća da kako god rat završi, on neće biti predsjednik ičega ako nešto ne napravi. Počeo je operaciju spašavanja Jugoslavije i unatoč Staljinovom protivljenju, održava “čuveno” 3. zasjedanje u Jajcu koje ga na užas Hebranga ili Sretena Žujovića, njegovog pandana za Srbiju, ustoličuje za vječnog faraona. Hebrangu je to neprihvatljivo odstupanje od Drezdenskog kongresa i Staljina, pa već u ratu počinje trvenje sa bitno mladim kadrom oko Tita, Đilasom i Kardeljom osobito, bitno mu lojalnijim od starijih članova Partije. Tu je taj pogrešno viđeni hrvatski “nacionalni” element kod Hebranga.

Formiranjem nove i već tada jasno unitarizirane države, Hebrang postaje sve nezadovoljniji, a osobno mislim i uplašeniji za sudbinu svih njih pred već izvjesnom Staljinovom odmazdom. Tada se samo čekao neposredan povod. A u tom društvu, gdje svako ima džepove pune oraha, postaje samo pitanje vremena kada će nešto izletjeti. O tome kod g.Manolića nema ništa. Valjda nije moglo stati na 2 stranice.

Neposredan povod je bio jedno obično hapšenje srednje rangiranog dužnosnika ustaškog UNS-a, Drage Jileka koji je po hapšenju, priveden u zatvor UDBE kod njegovog ravnatelja, poručnika Berislava Žulja. Uz oduzete osobne stvari, oduzeta mu je i torbica sa nekoliko komada papira. Papiri su bili zabilješka sa sastanka organiziranog od dvojice rođaka, komuniste Ivana i ustaše Joce Rukavine, između Andrije Hebranga, Vladimira Bakarića sa jedne strane, a sa druge Hebrangovog znanca sa robije u S.Mitrovici, Mile Budaka, o formiranju KP NDH. Sastanak je, po Vlajku Begoviću, odobrio Tito. Ništa neobično. Komunisti i nacisti diljem Europe surađuju, a u Varšavi djeluje i zajednički tzv. “fishing rights” komitet, sastavljen od vrha Gestapoa i NKVD-a. Sve u miru Božjem, do 22. lipnja i Barbarosse.

(Za opasku, barba Bere je o tome dao kraći intervju Slobodnoj Dalmaciji, koji nije na netu no imao sam ga godinama i ima u njihovoj arhivi).

Kako je ipak bio samo poručnik, moj dragi barba Bere, trči svom šefu g.Joži Manoliću, koji trči svome šefu Stevi, koji ga šalje isti dan u Beograd iako je znao za taj sastanak, a vjerojatno ga i osiguravao, kao i to da ga je Tito odobrio. No papiri završavaju prvo kod Rankovića i njegovog kruga. Zašto nisu išli prvo Titu?! To nam g.Manolić ne piše na te u budućnosti, sigurno, čuvene 2 stranice. Slučaj se zakoturao i sve se fokusira na dokazivanje historijata Hebrangovih veza sa ustašama?! Pa cijela kaznionica u S.Mitrovici je znala za njih! O tome, nigdje ni slova kod g. Manolića?!

Na skoro 1/4 te već legendarne 2 stranice, razvlači se slučaj bojnika Eugena von Puttea, pobočnika Gleisea v. Horstenaua, službenog zastupnika 3. Reicha u NDH. Kojeg po g. Manoliću, OZN-a (ja mislio da je već bila ukinuta u korist UDBA-e) otima u Austriji, no vrlo brzo, bojnik v.Putte se ubija?! Zašto, kako, toga nema u tekstu. Osobno držim da je to samo dio klasične udbaške hagiografije nabildane da impresionira o snazi i sposobnostima te mučne organizacije. Zapravo, iz bilo koje okupacijske zone, sve do početka tzv. Hladnog rata, moglo se dobiti doslovce svakoga na koga se upre prstom. Osobito, nakon smrti v.Horstenaua, njegovog pobočnika v.Puttea koji je sa šefom dijelio mnogo tajni. Osobito onu o pregovorima u Zagrebu između v.Horstenaua i delegacije NOP-a, sastavljene od V.Velebita, M.Đilasa i Koče Popovića. Sva trojica tvrde da se nisu ni jednog trenutka odvajali jedan od drugoga! Tu g. Manolić, kada pominje da je Velebit sam razgovarao sa Nijemcima, tradicionalno ne govori istinu. Osobito dok im iz samo njemu znanih razloga, a i tko će to sve dokučiti, ubacuje i još jednu sitnu neistinu, da se pregovaralo o zajedničkoj obrani ako se saveznici iskrcaju na Jadran. I to sa svima već i tada znanom činjenicom da je Velebit bio suradnik britanskog SIS-a?!

Dalje o obitelji Hebrang i o tome kako ju je zajedno sa vlasnikom mu Stevom i pomagao dok je robijala, ne bih. Gadi mi se. Samo je se sa naklonom sjećam dok sam kao emigrant u Belgiji slušao njen glas o tome kako je robijala, uključujući i u mom Stocu svoje krvave godin[starlist][/starlist]e. Uspomenu na nju, supruga joj i sve mučene i pobijene u tom slučaju, ne može okaljati jedan g.Manolić. Ubijeni su kao obični psi. A na te 2 stranice, nema ni pomena jednoj jednako tužnoj i nesretnoj sudbini. Trudnoj Hebrangovoj tajnici, Bogdani – Seki Rašić, rođenoj Podunavac. Bila je i tetka srpskog pisca, pok. Slobodana Selenića. A ja sam joj se sa ubojicom svako jutro brijao kod Branka, pio kave kod susjeda ili marendao u “Marijani”.

 

You may also like

0 comments