[vc_row][vc_column width=”1/3″]Država neka nešto uradi, mantra je svehrvatskih etatista, destruktivaca, socijalista i ostalih antitržišnih –ista. Dokaz tome ne moramo dugo tražiti, dovoljno je pogledati stranački presjek Sabora i poslušati izjave uvaženih zastupnika, ali i velikog dijela ministara. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Tome je tako govorimo li o prženju javnog novca u Uljaniku , o nacionalizaciji u pokušaju glede nacionalne naftne kompanije ili u izbacivanju nepodobnog oligarha iz poslovnog sedla, u slučaju Agrokor.
Piše Ivan Brodić
Priča je uvijek jednaka, a motiv je održavanje klijentelističkih struktura radi kupovanja glasova. U tu smo svrhu čak inovirali i europsku pravnu stečevinu te smo Europi u miraz donijeli rekordan broj ad hoc zakona. Svjetski smo prvaci, naime, u mijenjanju pravila igre. [/vc_column][/vc_row]
Nova je tema, a bit će toga još, Croatia Airlines. Tema je to koju MasterChefovi, ovisni o glasovima kupljenima kroz državni proračun, specijalizirani za prženje javnog novca, smatraju strateškom. Uzgred, u proračunu za sljedeću godinu predviđeno je veće trošenje u iznosu od 18 milijardi kuna. Pogodite, kako će prikupiti taj novac. No, to je neka druga tema.
Strateški zračni operater ove je godine, do kraja rujna, stvorio neto gubitak od nešto više od 34 milijuna kuna, što je za oko 4 milijuna kuna manje nego u cijeloj prošloj godini. Ima još vremena rekli bi cinici! Ili možda ne?
Naime, uprava se pohvalila tim smanjenjem gubitka te je kao nagradu zatražila 150 milijuna javnih kuna, za poslovanje u sljedećih šest mjeseci, što nam govori kako nas ova komercijalna djelatnost stoji 300 milijuna kuna godišnje, a da za to nismo dobili ništa.
Naprotiv, svojim spašavanjem zračnog operatera, mi porezni obveznici, vlasnici kompanije i serijski spasitelji tržišnih gubitaša, stječemo pravo na prilično skupe letove, bez mogućnosti popusta. Neka kapitalistička, a keynesijanska vlada, barem bi nam zamaglila oči kojim vaučerom, ovi naši niti to. U nas su povlastice rezervirane za one koje, također, ne baš jeftino plaćamo, političare sviju vrsta.
Jer, taj novac njima treba za očuvanje radnih mjesta, stabilnost nacionalne ekonomije, spašavanje turističke sezone, spašavanje znanja u visokoj tehnologiji i stratešku djelatnost komercijalnog letenja. Naime, globalno je zavladala kriza zrakoplovnog posla i rizici uzrokovani poskupljenjem goriva. Toliko su se ufurali u svoju mantru da nas ostale smatraju budalama. Kao da konkurencija, bez državnih dotacija i skupih karata, ne postoji?
No, sve to nije ništa novo, prije šest smo godina, mi serijski spašavatelji strateških gubitaša, platili gotovo 100 tisuća eura za spas svakog radnog mjesta u nacionalnom zračnom operateru, a od tada na dalje plaćamo gotovo pola tog iznosa godišnje. To bi iznosilo samo u šest godina oko 350 tisuća eura javnog novca po zaposleniku Croatia Airlinesa.
Za takvo trošenje i stvaranje gubitaka uprave javnih kompanija u pravilu, ne odgovaraju nikome! Jedino „strašno“ što im se može dogoditi je smjena i velika otpremnina, opet na naš račun.
Naime, u našem vidu ekonomske politike, njihova je funkcija od države delegirana koncesija za čuvanje lena zvanog određeni broj političkih klijenata. Kako drugačije objasniti to što se nitko, 2012. godine, nije dosjetio svakom od djelatnika dati otpremninu od 100 tisuća eura, i ugasiti kompaniju? Zar je moguće da im nije jasno kako nije posao države baviti se komercijalnom djelatnošću, već isključivo održavanjem infrastrukture i arbitrarnom regulacijom?
A i ovo prvo je moguće dati u koncesiju!