Upravljačka i politička kriza oko hrvatskog naftnog giganta INA-e opterećuje i odnose dviju zemalja. Sve češće se čuje i mišljenje da bi hrvatska Vlada trebala raskinuti partnerstvo s mađarskim Molom.
Hrvatsko državno preuzimanje Ine, zacijelo uz dogovorni otkup mađarskog udjela, dakle, odavno već kao tema nije nikakav poseban bauk. Pitanje je samo je li to najzastupljeniji recept za njezinu sudbinu, i koliko je uopće realan. Nacionalizacija se inače nerijetko provodi na Zapadu, u slučaju posebnog državnog i javnog interesa u slučaju nekog strateškog sektora. Predmetom nacionalizacije su tako već i bile neke globalne naftne kompanije, brodogradilišta i prometna poduzeća. Ipak, najpoznatiji primjer novijeg doba jesu banke koje su krahirale u velikoj krizi 2008. godine i koje su restrukturirane javnim novcem. A kriza oko Ine također je već došla do „pucanja“, pa se njezin rasplet može očekivati u najskorije vrijeme.
O poželjnom i mogućem raspletu daljnjih dubioza porazgovarali smo s Predragom Sekulićem, najaktivnijim sindikalistom u Ini, no koji je zbog svojih aktivnosti u obrani Rafinerije Sisak prošli mjesec dobio i opomenu pred otkaz radnog odnosa. „Prije odluke o nacionalizaciji, smatram da bi najbolji učinak na Inu bio taj da se Mol natjera na izvršenje potpisanih obaveza. Ali ne zbog toga što su dobar partner, nego bi to bio najbrži put do dogovorene modernizacije rafinerija“, kaže Sekulić. Taj bi scenarij uključivao i izmjenu upravljačkih prava te podjelu tržišta, a naš sugovornik bi kao drugu opciju poželio – novog ulagača. Državni otkup dionica po njemu ne bi bio problem, naročito uz eventualno dobivenu arbitražu. „Nezgodno je, međutim“, nastavlja on, „to što vrijeme nije na našoj strani, dok se Molu isplati odugovlačenje“.
„Nacionalizacija nije neizvediva. Obje zemlje su članice EU-a i važili bi isti kriteriji. Pitanje je što bi bilo s mogućim obeštećenjem, bi li ga uopće bilo, ili bi to bila ‘čista’ nacionalizacija. Pitanje je i bi li naša domaća politika predstavljala problem zbog nekih prošlih vremena i promidžbe“, zaključio je Predrag Sekulić. A za sugestiju oko nastavka razvojne politike u tom slučaju, sisački sindikalist poručuje samo da bi se u odlučivanje morala uključiti struka umjesto dominacije ministara koji se ionako relativno često mijenjaju. U tom smislu bi svakako bio poželjan i konsenzus najvećih domaćih stranaka, jer Ina je u Hrvatskoj ipak – samo jedna, piše DW.
Unutar današnje vladajuće koalicije HDZ-Most, potonja skupina je također spominjala mogućnost nacionalizacije. To ili otkup zagovarali su još prije nekoliko godina i pojedini domaći ekonomski stručnjaci, kao npr. Ljubo Jurčić koji je predlagao da Hrvatska podigne kredit i preuzme mađarski udio. Dug bi se vraćao pomoću budućeg profita Ine; tako rade i mnoga poduzeća kad otkupe neke dionice u konkurentskoj kući, pa nema razloga da isto ne učini i država. Za mišljenje o svemu tome upitali smo i Aleksandra Kovačevića, stručnog suradnika Oxfordskog instituta za energetske studije i energetskog savjetnika pri Svjetskoj banci. „Državna intervencija bi mogla biti usmjerena na znatno uvećanje konkurentnosti Ine uz preprodaju udjela nekom drugom velikom igraču. Osim toga, eventualna akcija države mogla bi se sagledati u širem kontekstu uvođenja LNG-terminala na tržište, promjene uloge JANAF-a i drukčijeg pogleda na eksploataciju nafte i plina. No teško je zamisliti ikakav sličan scenarij bez velikog otpora Mola“, napominje Kovačević. Ovaj stručnjak ipak nije siguran da bi hrvatska država uspjela zadržati Inu u svom većinskom posjedu bez rizika za državne financije, ali smatra da je u ovom trenutku ipak prerano za iznošenje nekog pouzdanijeg očekivanja.
