Home Geopolitika Je li treće kinesko dijete osvajač Rusije? – I. dio

Je li treće kinesko dijete osvajač Rusije? – I. dio

by Energypress.net

U na rubu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Sovjetskom savezu se pojavio vic: Vijesti iz 2000.: stanje na kinesko-finskoj granici je mirno… Razdoblje sovjetsko-kineske šizme bilo je popraćeno manjim, ali vrlo neugodnim oružanim sukobima na graničnim područjima. Kao i za vrijeme Karipske krize, činilo se da je rat neminovan. Prisjećajući se čuvene fraze „neka i 300 milijuna Kineza pogine u nuklearnom ratu, preostali će osigurati pobjedu“ koju je Mao Zedong izrekao Nikiti Hruščovu, SSSR je strepio od sirove količine Kineza. Ta se strepnja pretvorila u svojevrsni civilizacijski strah od golemog kineskog pučanstva sa apokaliptičnim vizijama masovne kolonizacije SSSR-a.

Danas su odnosi Rusije i Kine većinom stabilni. No ispod fasade dobrosusjedskih odnosa kriju se procesi koji odišu čistim realizmom i pragmatizmom. Neuravnoteženost vanjskih politika i različitost ciljeva dvaju zemalja u ruskoj akademskoj i gospodarskoj zajednici stvara rascjep između pristaša i kritičara kinesko-ruskih odnosa. Jedna od zasebnih tema svakako je diskusija o suštini vica – kineskoj prijetnji, odnosno „mekanoj“ i neminovnoj asimilaciji područja ruskog Dalekog Istoka i Istočnog Sibira.

Diskusija je došla do izražaja sasvim nedavno, nakon što se Moskva odlučila na snažan zaokret prema Pekingu u jeku teške gospodarske situacije i razilaženja sa Zapadom. Mnogi su počeli sumnjati u svrsishodnost i racionalnost takvog zaokreta, gledajući na situaciju iz zero-sum perspektive u kojoj je Kina jedini mogući pobjednik.

Ključni razlozi za takve razgovore i strahove su specifičnost razvoja dvaju zemalja te nejednake gospodarske i demografske prilike. Snažna Putinova centralizacija popraćena nagomilavanjem novca, projekata, infrastrukturne obnove, socijalnih i karijernih mogućnosti u de-facto samo dva velegrada – Sankt Peterburgu i Moskvi – nastavila je jačanje velike institucionalne, razvojne te demografske neuravnoteženosti između ruskog zapada i istoka, koje su se počele stvarati još za devedesetih godina. Nasuprot tome, suočeni sa sličnim problemom, Kinezi su odlučili razvijati svoje zapadne i sjeverozapadne dijelove kako bi smanjili demografski i gospodarski zaostatak za razvijenim istokom.

Poduzetni Kinezi na ruskim graničnim predjelima aktivno popunjavaju prazna područja i pokušavaju zauzeti slomljene gospodarske grane, napose poljoprivredu. Recipročno, poput Hrvata koji su nekoć putovali u obližnje mađarske gradove po jeftinije namirnice i proizvode, današnji Rusi često iz istog razloga po nekoliko puta dnevno prelaze rusko-kinesku granicu. Počeli su se sklapati i miješani brakovi. Godine 2007., službeni list Rossijskaja gazeta objavio je članak o Ruskinjama koje se rado udaju za Kineze jer isti ne piju, ne puše i marljivo rade.

Sve snažnije gravitiranje Kineza prema ruskom Dalekom Istoku i njegovoj tzv. Primorskoj regiji stvara određene probleme za Kremlj. Kada je Kina 1998. u svrhu obnove vlastitih šuma uvela dvadesetogodišnju zabranu sječe, Rusija je munjevito postala glavni izvoznik drva u Kinu. Istovremeno, smatra se da je čak 80% svog tog izvoza ilegalno. Problem je u tome što je sa vremenom Peking za Moskvu postajao sve važniji gospodarski i politički oslonac. Iako Peking na različite načine i u različitim okolnostima pokazuje da kineska vizija razvoja odudara od ruske percepcije partnerstva, teorija o kinesko-ruskoj osovini dio je službene ruske vanjske politike. U službenoj retorici, o Kini se govori samo dobro, ili ništa, a u trenutnom vanjskopolitičkom kontekstu za ruske visoke dužnosnike, savjetnike i stratege ideja euroazijstva nema konkurenciju.

Kako bi stvari bile još kompliciranije, nedugo nakon što je ukinula zloglasnu „politiku jednog djeteta“ i odobrila dvoje djece u bračnim zajednicama, kineska je Vlada krajem prošlog mjeseca dozvolila stanovnicima gradova uz rusku granicu (pokrajina Heilongjiang) imati i troje djece. Vrlo dvosmisleno rješenje, koje se ne može kritizirati bez zadirkivanja u državni suverenitet, sigurno je prouzročilo velike glavobolje za Putina i njegove savjetnike. Moskva ne može ni diplomatski, ni direktno ozvučiti bilo kakve sumnje na foul play, a kamoli iznijeti te sumnje pred kinesko čelništvo. Takvo što može jako poljuljati Ruski položaj u neravnopravnom partnerstvu; u Kremlju su itekako svjesni činjenice da je Peking za Moskvu puno važniji negoli Moskva za Peking.

Nastavlja se…..

Autor je Branimir Vidmarović, mlađi suradnik na katedri za ekonomiju ZSEM, rođen je 1983. godine u Zagrebu gdje je pohađao osnovnu školu i IV. Jezičnu gimnaziju. Po završetku školovanja, stječe stipendiju za studiranje na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose u Moskvi, na kojem 2006. diplomira međunarodne odnose i vanjsku politiku. Odmah nakon diplomiranja upisuje poslijediplomski studij na istom fakultetu, te 2011. doktorira sa radom „Politički i povijesni problemi i proturječja u kinesko-japanskim odnosima 2001-2009“.

Područje znanstveno-istraživačkog rada B. Vidmarovića uključuje kinesko-japanske odnose, kinesku vanjsku politiku, sigurnost u Istočnoj Aziji i Pacifiku, te vanjsku politiku Rusije i zemalja Srednje Azije. O problematici kinesko-japanskih odnosa objavio je tri znanstvena članka u recenziranim časopisima te održao otvoreno predavanje za širu javnost. Sudionik je brojnih međunarodnih konferencija u Rusiji, SAD-u, Kini, Sloveniji te Engleskoj. Povremeno objavljuje članke u ekonomskim tjednicima. Nakon zapošljavanja na ZŠEM-u 2012., nastavlja istraživački rad uz predavanje Ekonomske geografije i Međunarodnog managementa. Trenutno piše knjigu posvećenu kineskoj vanjskoj politici i odnosima sa Japanom i SAD-om. Tečno govori engleski i ruski uz kineski na srednjoj razini.

Related Posts