Komentar
U petak je Naftna industrija Srbije, uslijed posljedica američkih sankcija, obustavila trgovinu plavim dizelom, a danas kuloari javljaju kako se uvode redukcije dizela općenito na pojedinim punktovima.
Zalihe, navodno, postoje za još petnaestak do dvadeset dana, taman do kraja predviđenog razdoblja prilagodbe od 45 dana. Iz kompanije, neslužbeno, govore kako će se do tada “sve riješiti”.
Nisam siguran tko im je to kazao, ali čak i kada bi Vučić odriješio geldtašn, očekivati kako će se transakcija provesti u dva tjedna u kombinaciji s očekivanjem kako će stari vlasnik napustiti kompaniju preko noći, predstavlja elementarno nerazumijevanje korporativnog svijeta.
Čak i u uvjetima NIS-a, koji zapravo ima dvije upravljačke strukture, efektivnu, rusku, i političku, koja ni o čemu ne odlučuje, onu srpsku, u čijim je strukturama, nota bene (ili je to nedavno bila), supruga velikog književnika i opozicionara, 90-ih godina prošloga stoljeća zagovornika obnove Dušanova carstva.
Povratak na temu. U najoptimističnijem scenariju, čak da se kompanija preko koljena nacionalizira, situacija bi trebala trajati najmanje do Uskrsa, realni analitičari prognoziraju do sredine ljeta, a oni koji nemaju empatije prema srbijanskom tržištu, do kraja godine.
Dakako, brzina rješenja opskrbe tržišta ovisit će i o pronalasku nekog, ili nekih, alternativnog suplajera, mimo NIS-a. U uvjetima srbijanske političke ekonomije, to bi mogao biti neki rođak poduzetnik, no i za tako nešto, i uz politički poguranac, treba vremena. A i NIS-ova trgovačka i skladišna infrastruktura je više nego li dominantna.
No, cijela stvar nije niti malo bezazlena, ne samo za tržište Srbije i srpskog entiteta u BIH, nego i za cijelu regiju, s izuzetkom Grčke. Neravnoteža u opskrbi, vrijeme za pronalazak novca i/ili drugog partnera, vrijeme za pronalazak alternativnog opskrbljivača tržišta, prouzročit će i cjenovnu neravnotežu na cijelom nizu povezanih tržišta.
