Je li postaljanje najviših cijena pametno?

Analiza I Brkljače/Barometar.hr
Vlada RH 14. ožujka ove godine održala je telefonsku sjednicu na kojoj je donijela Odluku o iznimnim mjerama kontrole cijena za određene proizvode. Ovom Odlukom Vlada je subjektima koji obavljaju djelatnost proizvodnje i trgovine na području Republike Hrvatske odredila maksimalne maloprodajne cijene čak 28 vrsta proizvoda.
Najviše cijene tako mogu biti one koje su bile na dan 30. siječnja, a mjera kontrole cijena primjenjuje se na sljedeće proizvode: brašno, mlijeko i mlijeko u prahu, jaja, šećer, sol, riža, tjestenina, svježe meso, riba, voće i povrće, mesne konzerve, riblje konzerve, jestivo ulje, dječja hrana, dječje pelene, voda za piće, deterdžent za rublje, deterdžent za suđe, sapun, sredstva za dezinfekciju vode, prostora i ruku (uključujući koncentrirani alkohol), zaštitni kombinezoni i druga zaštitna i medicinska odjeća i obuća, zaštitne naočale i viziri, zaštitne rukavice, zaštitne navlake za cipele, zaštitne maske – kirurška, FFP2, FFP3, respiratori/transportni ventilatori, lijekovi i medicinski proizvodi te posteljno i ostalo rublje za zdravstveni sustav.

Državni inspektorat odmah je krenuo u inspekcijske nadzore: kod određenog broja gospodarskih subjekata utvrdio je povrede navedene odluke, a glavni državni inspektor dao je nalog da se ide s maksimalnim novčanim kaznama i zatvaranjem na 30 dana za veletrgovine te je već naplaćeno preko milijun kuna kazni za pravne osobe.

Odluka o iznimnim mjerama kontrole cijena, mogli bismo slobodno reći, rezultat je želje brojnih građana i medijskih djelatnika koji su se žalili – na društvenim mrežama ili direktno vladi i ministrima – kako su cijene određenih proizvoda (prvenstveno kirurških maski) znatno porasli po izbijanju pandemije virusa SARS-CoV-2 te da Vlada nešto treba učiniti. Nije dugo trebalo čekati i Vlada je donijela spomenutu Odluku.

Studenti ekonomiji već na prvoj godini uče o zakonu ponude i potražnje. Konceptualno se na grafikonu prikazuju linije agregatne ponude i potražnje; u njihovom sjecištu nalazi se tržišna ili ravnotežna cijena pri kojoj je ponuđena količina nekog proizvoda od strane proizvođača jednaka traženoj količini od strane kupaca. U toj se točki, dakle, tržište nalazi u savršenoj ravnoteži; na tržištu nema niti viška niti manjka nekog proizvoda te su i proizvođači i kupci zadovoljni.

No, kada se država iz nekog razloga (na zahtjev određenih interesnih skupina, bilo kupaca ili proizvođača) umiješa na tržište, dolazi do poremećaja odnosno neravnoteže. Država tako može odrediti minimalne cijene nekog proizvoda kako bi zaštitila (pomogla) proizvođače, a može postaviti i maksimalne odnosno plafonske cijene kako bi zaštitila kupce.

U Hrvatskoj smo više puta vidjeli kako država postavlja minimalne cijene. Primjerice, u prošlosti smo svjedočili nebrojenim pritiscima poljoprivrednika da država odredi minimalnu otkupnu cijenu pšenice. Problem s administrativnim određivanjem minimalne cijene je taj da tada dolazi do viškova na tržištu – otkupljivači naprosto ne mogu (ili im se ne isplati) otkupiti svu ponuđenu količinu pšenice po toj cijeni. Država tada mora otkupi sav višak, a upravo to je RH godinama i radila; robne bi se zalihe gomilale i kupovale iznad cijene koja bi bila da nije bilo njene intervencije na tržištu. Dakle, sav dodatni probitak poljoprivrednika nastao zbog određivanja minimalne cijene, izravno je išao na račun poreznih obveznika (iako se to javnosti tako nikada nije predstavljalo).

S druge strane, do sada nismo imali puno primjera u kojima je država određivala maksimalne cijene, iako Zakon o iznimnim mjerama kontrole cijene postoji još od 1997., a na koji se ranije spomenuta Odluka i poziva. U želji, dakle, da zaštiti potrošače od navodno neopravdanog rasta cijena određenih proizvoda u aktualnoj krizi izazvanoj pandemijom koronavirusa, Vlada je propisala da cijene 28 vrsta proizvoda ne smiju biti više nego što su bile na dan 30. siječnja 2020.

Iako se trgovcima ostavlja određeni prostor za povećanje maloprodajnih cijena ako je ono rezultat povećanja nabavnih cijena, činjenica je da će opravdanost povećanja cijena procjenjivati – inspektori. Time se ostavlja široki prostor za arbitrarnost odluka birokratskog aparata, što kod poduzetnika može izazvati nesigurnost i nevoljkost da uopće nudi određene proizvode kada zna da može biti neopravdano kažnjen ako tako procijeni inspektor.

Tržište ima svoje zakonitosti te svako državno uplitanje i administrativno određivanje cijena ima svoje neželjene posljedice. Ako biste studenta prve godine ekonomije upitali što se može dogoditi ako država odredi plafonske cijene, svaki pažljiviji student bi kao iz rukava odgovorio: nestašice! Plafonske cijene, naročito ako su postavljene na puno nižu razinu od ravnotežne cijene, u pravilu rezultiraju padom ponude, nestašicom robe, redovima pred trgovinama itd., a potom i prodajom „preko veze“ (što vodi ka korupciji društva), okretanje kupaca ilegalnom tržištu itd.

Rast cijena nekih proizvoda koji se dogodio posljednjih tjedana rezultat je više silnica. U prvom redu, radi se o snažnom porastu potražnje, a rast potražnje u kratkom roku prirodno vodi do viših cijena. Tako je snažan rast potražnje za dezinfekcijskim sredstvima, kirurškim maskama, zaštitnim rukavicama i sličnim proizvodima po izbijanju pandemije dosegao dosad nezabilježenu razinu, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. S obzirom da je ponuda tih proizvoda ograničena u kratkom roku, cijene rastu kako bi se uspostavila nova ravnoteža odnosno kako bi ponuda mogla odgovoriti na potražnju.

Dodatni problem nastao je na strani ponude. Kinesko tržište, gdje se proizvodi i odakle se uvozi najveći dio medicinske opreme, zbog pandemije koronavirusa bilo je gotovo potpuno zatvoreno pa je bilo nemoguće naručiti i brzo dobiti velike količine proizvoda za kojima vlada velika potražnja. Zatim su se i same europske zemlje počele zatvarati, uobičajeni lanci opskrbe trgati, tranzit je postao otežan i skup (vozači kamiona moraju u 14-dnevnu izolaciju, a troškove njihovih plaća netko treba podmiriti), što je sve rezultiralo povećanim ulaznim troškovima.

Uopće nabaviti potrebne sirovine i materijale postalo je jako teško, a o cijeni da ne govorimo. Primjerice, Hrvatska ljekarnička komora objavila je kako su, zbog izuzetno velike potražnje, cijene sirovina za proizvodnju dezinficijensa porasle i do šest puta. Nemoguće je onda da maloprodajne cijene ostanu kakve su bile ranije jer trgovci ne mogu prodavati proizvode ispod nabavne cijene i tako ostvarivati gubitke.

Osim sprečavanja pojave masovnih nestašica, slobodno određivanje cijena u tržišnoj ekonomiji ima još jednu važnu ulogu, onu signalnu. Cjenovni signali odnosno promjena cijene nekog proizvoda šalje određenu informaciju, kako kupcima, tako i proizvođačima. Ako tržišna cijena nekog proizvoda pada te proizvođaču postaje sve teže ostvariti ikakav profit, navedeno šalje poruku proizvođačima da je tržište prezasićeno, da je ponuda prevelika (ili potražnja premala) te da bi se možda trebali okrenuti proizvodnji nečega drugoga.

Isto tako, ako tržišna cijena nekog proizvoda raste, tržište šalje poruku da potražnja premašuje trenutnu ponudu. Viša cijena kupcima šalje poruku da trebaju biti racionalniji u potrošnji, a postojećim proizvođačima da maksimalno povećaju proizvodnju. Rast cijene signal je i drugim potencijalnim proizvođačima da se uključe na ovo tržište jer je mogućnost za ostvarivanje profita u toj niši sve viša.

Što bi bilo da nema nikakvih cjenovnih signala, da je zabranjeno slobodno formiranje i podizanje cijena pa da su cijene zaštitnih maski ostale nepromijenjene i nakon osjetno povećane potražnje? Dogodilo bi se to da bi se njihova masovna potrošnja nastavila, trošile bi se „kapom i šakom“ jer su vrlo jeftine pa nitko ne skreće pozornost na potrebu za njihovom racionalnom potrošnjom, sve dok se ne potroše zalihe i ne dođe do – nestašica! Ovako, ako masku umjesto 50 lipa kupac plati 15 kuna, tada postaje svjesniji da treba biti maksimalno racionalan u njihovoj potrošnji jer ih u ovom trenutku nema napretek.

Signalna uloga cijena nije puka teorija već se ista manifestira u svakodnevnoj praksi. Tako i u ovom kontekstu imamo sve više primjera da su se tekstilne i neke druge firme u kratkom preorijentirale na proizvodnju zaštitnih maski (vidi ovdje, ovdje, ovdje, ovdje ili ovdje), a to ne bi bilo moguće da su tržišne cijene ostale iste (niske). Slično je i kod proizvodnje medicinskog alkohola pa tako imamo situaciju da, primjerice, Sladorana ponovno pokreće proizvodnju čistog etilnog alkohola nakon što ga zbog neisplativosti godinama nije proizvodila. Viša cijena rezultirala je većom ponudom.

Cjenovni signali, dakle, osiguravaju da se ponuda traženih proizvoda što više i u što kraćem roku poveća, a njihovo blokiranje postavljanjem plafonskih cijena stvari može učiniti samo gorima.

Zaključak

Dakle, donošenjem odluke o maksimalno dopuštenoj cijeni nekih proizvoda u maloprodaji, Vlada je nepotrebno zagazila u opasan teritorij. Bez obzira na dobre namjere i proklamirani cilj zaštite kupaca od rasta cijena, važnije je ono čime takve odluke mogu rezultirati. A ekonomski zakoni su neumoljivi: postavljanje maksimalnih cijena znatno ispod tržišnih (ravnotežnih), gotovo bez iznimke rezultira nedostupnošću i nestašicom tih proizvoda, razvoju crnog tržišta itd.

Kroz povijest smo imali veliki broj takvih primjera: od kontrole cijena najmova u nekim gradovima – što rezultira nedostatkom ponude stanove, dugoročnim padom kvalitete jer se u njih ne isplati ulagati itd. – do kontrole cijena benzina, primjerice 70-ih u SAD-u (što je izazvalo nestašice i duge redove na benzinskim crpkama). Jedan od svježijih i poznatijih primjera onaj je Venezuele, koja je 2014. Zakonom o fer cijenama odredila maksimalne dopuštene cijene proizvoda i usluga kako bi iste građanima bile dostupnije; rezultati su dobro poznati, došlo je do nestašice gotovo svih proizvoda, police trgovina bile su poluprazne, razvilo se crno tržište i gotovo kompletna zemlja zapala je u siromaštvo.

Srećom, u ranije spomenutoj Odluci, Vlada RH ostavila je prostor za opravdano povećanje cijena (ako trgovac može dokazati da je došlo do rasta ulaznih cijena) što bi moglo umanjiti potencijalne negativne efekte. No nejasno je zašto je uopće išla tim smjerom, kojim se samo unosi pravna nesigurnost i pogoršava poduzetnička klima, a zna se da to može rezultirati brojnim neželjenim posljedicama.

Ako bismo nekakvo moralno opravdanje i pokušali pronaći u pokušaju reguliranja cijena medicinskih potrepština (što je također uzaludno jer veliku većinu toga uvozimo, a zbog naglog rasta potražnje svugdje u svijetu vlada nestašica te na te cijene ne možemo utjecati), još je manje jasno zašto se išlo u postavljanje plafonskih cijena za proizvode poput brašna, jaja, soli, šećera itd. kada znamo: 1) da tih proizvoda generalno ne nedostaje, te 2) da je djelatnost maloprodaje jedna od rijetkih u Hrvatskoj u kojoj vlada gotovo savršena konkurencija, u kojoj ima veliki broj konkurenata te je po definiciji nemoguće da netko ostvaruje „ekstra profite“.

Naime, iako je kod nekih trgovaca bilo spekulativnog dizanja cijene od strane trgovaca („pohlepa i želja za bogaćenjem“, kako se to često može čuti), to je bilo moguće i rezultat je isključivo snažnog rasta potražnja (iracionalno gomilanje zaliha od strane kupaca i prateće masovno pražnjenja polica). No takvo stanje nije moglo dugo potrajati (zbog velike konkurencije u maloprodaji koja prirodno spušta trgovačke marže), a i pitanje je koliku su „štetu“ pretrpjeli kupci promatrano u cjelini.

Jer da nije bilo dizanja cijena najtraženijih proizvoda, nestašica i praznih polica u trgovinama o kojima su mediji izvještavali, bilo bi znatno više! Najgore bi prošli oni koji bi zakasnili u kupovinu jer ne bi uopće imali priliku doći do traženog proizvoda. Naime, rast cijena ima i „odvraćajući“ efekt, pa će rani kupci („hrčci“) umjesto 5 kg tjestenine, kupiti 4 kg ili manje (jer je skuplja), što ostavlja priliku i kupcima koji dođu kasnije da dođu do traženog proizvoda.

Kao što vidimo, cjenovni mehanizmi su korisni i važni, a njihovo poništavanje vodi tržišnoj neravnoteži i mogućim brojnim neželjenim posljedicama. Ako je pak u pitanju sigurnost i zdravlje ljudi, ako je u nacionalnom interesu da su svima dostupni, primjerice, dezinficijensi – a tržište iz nekog razloga potpuno zakaže pa zbog previsoke cijene dijelu ljudi postanu sasvim nepriuštivi – postoje drugi, efikasniji načini na koji država može postići željeni cilj (od financijske kompenzacije najpotrebitijima, do dostave sanitarnog paketa svakoj obitelji i sl.).

Na kraju spomenimo i kako neprimjerene izjave (prijetnje?) izrečene u ovom kontekstu od strane potpredsjednika Vlade, ministra unutarnjih poslova i voditelja Nacionalnog stožera civilne zaštite Davora Božinovića („Nećemo zaboraviti kako se tko ponašao tijekom krize“) nimalo ne doprinose normaliziranju situacije i poboljšanju poduzetničke klime.

Lipin panel stručnjaka procjenjuje da bi ovaj potez Vlade mogao negativno djelovati na najmanje tri od 103 indikatora na temelju kojih se izračunava Indeks globalne konkurentnosti: stabilnost javnih politika koje uređuju poduzetničko okruženje, sklonost prema preuzimanju poduzetničkog rizika te na percepciju Vlade kao aktera koji promišlja dugoročno. Bez utjecaja drugih pozitivnih i negativnih promjena i politika, to bi moglo rezultirati padom za jedno mjesto na ljestvici konkurentnosti, napisao je Ivica Brkljača za Barometar.hr.

You may also like

0 comments