Kada slušamo vodeće političare iz aktualne vlasti, pomalo nam se čini kako Hrvatska nema nikakvih problema, tek boluje od klasične hipohondrije. Stvarnost je, ipak, ponešto tragičnija, a osvještavanje toga nasušno potrebno!
Nije toj našoj egzistencijalnoj potrebi pomogla niti reakcija Pierra Moskovica na pozitivno izviješće Europske komisije o Hrvatskoj. Procijenjeni rast BDP-a, u Hrvatskoj, tijekom ove godine ne sadrži dovoljan napredak kako bi se akumulirala značajnija količina novih radnih mjesta, rekao je tom prilikom.
Zapravo, mogli bismo reći kako je romanca naših političkih decision makera sa pojedinim statističkim pokazateljima – gotova. Pumpanje pokazatelja, u najboljoj maniri socijalističkih planskih ekonoma, doseglo je vrhunac. Dovoljno je poslušati polemiku Ante Todorića i Ante Josipovića, koju je objavio Vedran Kukavica na HRT-u (dostupna je na servisu Youtube i na stranicama političkog magazina Forum), za shvatiti kako nas još od 1970-ih godina vode nomenklature regrutirane na mjestima gdje se upražnjavaju jednake političke i ekonomske ideje (u suštini).
Opsjednutost pokazateljima dovela je do povećanja javne potrošnje u upravljačkom, rashodovnom, dijelu. Suprotno tomu, primjeri Velike Britanije i Njemačke, kao zemalja koje se uspješno nose s aktualnom krizom, pokazuju kako smanjenje javnoga sektora dovodi, kroz srednji rok (u Britaniji od 2009.-2014. godine), do povećanja broja zaposlenih. Kada se javni sektor umanjuje, rad u privatnome postaje atraktivan te javna djelatnost postaje dostupnija gospodarstvu.
Ipak, naš je problem ponešto dublji. Uteg nam ne predstavlja samo javni sektor, nego i velik utjecaj države na gospodarstvo, kako kroz visok udjel u cijeni gotova proizvoda, trošarina i poreza, tako i kroz veliki utjecaj politike na javno-privatna poduzeća. Ispravno je to detektirao ekonomski analitičar Damir Novotny, u svojevrsnom odgovoru na prvosvibanjske poruke sindikalaca, objavljenom u Jutarnjem listu, neki dan. Za pravo dijagnozi daje i pokazatelj broja radnih mjesta, koji se nije povećao od 2000. godine na ovamo, a iznosi oko 1 300 000, što odgovara 49,2 posto starijih od 15 godina koji su zaposleni.
Sustav kojim, već dvadeset i pet godina, javni sektor shvaćamo kao plijen političkih pobjednika, a koji uslijed toga u svakom izbornom ciklusu raste, ne daje neke rezultate. Priznao je to i Boris Lalovac jučer, u Dnevniku Nove TV, kada je rekao kako je Hrvatska, trenutno, u položaju koje možemo prispodobiti jedino grčkom stanju.
Ključ oporavka Hrvatske, prema tomu, bio bi stvaranje veće količine radnih mjesta u realnome sektoru, a to se prema Novotnyu može postići jedino drastičnim smanjenjem javnoga sektora te utjecaja države na realni sektor, kako u poreznoj i trošarinskoj politici, tako i u drastičnom smanjenju javno-privatnoga sektora. Novotny predlaže prodaju javnih udjela u kompanijama, ili dijelova kompanija, koje ne upravljaju nacionalnim resursima ili infrastrukturom. U energetskom sektoru, logistici te sekundarnom zdavstvu. Smanjenje utjecaja države na prehrambeno-prerađivački sektor, također je esencijalno važno jer bi se time zaustavio egzodus iz Slavonije, a ona postala konkurentna, za što ima sve prirodne predispozicije.
Glasovanje na izborima je legitiman način utjecanja stanovnika na politički smjer zemlje, međutim najveći problem nastaje kada ljudi i kapital glasuju – nogama. Za našu je zemlju alarmantno važno tu pojavu zaustaviti! Najbolje što možemo učiniti jest prestati javnu upravu shvaćati kao plijen političkih pobjednika, ukinuti javno-privatno vlasništvo u tržišnim kategorijama te prestati ometati konačnu prilagodbu ove zemlje na tržišno gospodaratvo. Jedina ekonomska moć koju bi, shodno tomu, političke nomenklature trebale imati jest smanjiti poreze i paraporezne namete te osvijestiti stanovništvo glede osnovnog tržišnog postulata kako „ne postoji besplatni ručak“.
Ili je, kako je Damir Novotny poentirao u spomenutom tekstu, ekonomska „politika preozbiljan posao kako bi se prepustila (hrvatskim) političarima“?
*Autor je urednik portala Ivan Brodić