Je li plin kolateralna žrtva zelenog PR-a?

Komentar
Posljednjih se dana vode brojni geostrateški prijepori oko utjecaja nad plinskim resursima.

U prvom redu tu je sukob Grčke i Turske oko plinskih nalazišta na Sredozemlju. Ta se nalazišta nalaze tik uz nešto ranije otkriveno ENI-evo na sjeveru Egipta te odmah do njega izraelsko plinsko polje, što čini polje u okolici Cipra vrlo privlačnim. Paralelno s time Erdogan je priopćio kako su turske tvrtke našle veliko nalazište plina u Crnom moru. Jučer je turski istraživački brod napustio sporno područje u okolici Cipra, pa se ne moramo brinuti zbog skore vojne eskalacije, no to je za neku drugu analizu.

U isto vrijeme, eskalirao je diplomatski pritisak na Njemačku, uslijed situacije dokazanog trovanja ruskog oporbenog političara Navalnog bojnim otrovom ruske proizvodnje, oko zaustavljanja projekta drugog profila plinovoda Sjeverni tok. Javili su se i analitičari koji tvrde kako je taj plinovod neophodan i kako se može zamijeniti poljskim projektom novog plinovoda koji bi morem povezao Poljsku i Norvešku. Kao da se plinovodi ne rade preko noći i kao da se ne rade s ekonomskom računicom amortizacije od nekoliko desetljeća. Uostalom, kao da u projektu Sjeverni tok 2, usprkos američkim sankcijama ne sudjeluju i moćne zapadne tvrtke. No i to je za neku drugu analizu.

U ovoj analizi, pozabavit ćemo se činjenicom kako fosilna goriva postaju sve manje privlačna za bogatije države, premda još uvijek vlada svijest da je plin gorivo tranzicije prema čistoj energiji, dok nafta postaje sve sličnija ugljenu, barem u energetskom smislu, te gubi bitku s novim tehnologijama. Za sada fiskalno i proračunski poticanima, no pitanje je vremena kada će izazovi poput tržišnosti i adekvatnog skladištenja energije postati bespredmetni. Iako, naftu, u smislu dobivanja proizvoda od kojih se rade obnovljive elektrane, još je teško zamisliti kako će se nadomjestiti.

U jeku razvoja obnovljivih izvora energije, mnogi se ulagači plaše lose reputacije ukoliko budu ulagali u fosilnu energiju. Štoviše, pojedini fondovi već su dobili upute svojih ulagača riješiti se dionica tvrtki koje ne ulažu obnovljivu i klimatski prihvatljivu energiju. Primjerice, u SAD-u je otkazano prikupljanje oko 8 milijardi dolara za cjevovod uz atlantsku obalu, iako on uživa punu političku podršku Bijele kuće.

Čini se kako u razvijenim, fiskalno bogatim, zemljama svijeta fosilni projekti gube utrku s klimatskim PR-om, nošenim na krilima dobro umreženih klimatskih aktivista s međunarodnim političkim establishmentom. U toj utrci bi plinski projekti mogli postati kolateralna šteta, premda omogućavaju ekonomsku tranziciju prema novim tehnologijama potrebnim za potpunu ekonomsku prihvatljivost obnovljive energije.

S druge strane, u zemljama u razvoju potpuno je druga slika. Nagli razvoj gospodarstva u pojedinim zemljama i brza urbanizacija povećavaju potražnju za ugljenom, naftom i prirodnim plinom. Prepoznala je to Rusija, puštajući u promet plinovod Snaga Sibira, a zna to i Saudijska Arabija kada uvodi diskont za isporuke u Kinu, Indiju i Vijetnam.

U velikim kompanijama, kao što je Royal Dutch Shell očekuju zbog toga porast trgovine plinom te pad njegove cijene. Tim više što zemlje poput Vijetnama, Indije i Brazila planiraju povećati korištenje, eksploataciju i uvoz plina ne bi li postigle zacrtane pariške kriterije, odričući se ugljena.

Stoga analitičari IEA (Međunarodne agencije za energiju) očekuju rast potražnje za fosilnom energijom, posebice plinom, u Aziji, Africi, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku.

U Europi pak očekujemo dodatni aktivistički angažman establishementa, koji planira potrošiti oko tisuću milijardi eura, u svrhu Unijine intervencije u spas od posljedica korona virusa, baš u povećanje korištenja zelene energije. U tom smislu ohrabruju fondove kapitala rješavati se “nečistih” dionica ne bi li se ulagalo u “zelene” dionice.

Dok se većina fosilnih kompanija prilagođuje, poput INA-e i njenog vlasnika MOL-a, pa u svojim srednjoročnim i dugoročnim strategijama imaju predviđena značajnija ulaganja u obnovljivu energiju, to je loša vijest, osim za spomenute u uvodu, još za neke infrastrukturne projekte, poput sustava LNG terminala, koji su još do ne tako davno bili dio Unijina strateškog plana smanjivanja energetske ovisnosti o Rusiji.

Iako se za hrvatski LNG, zbog ugovorenog zakupa na šest godina, ne treba srednjoročno bojati, četrnaestogodišnji projekt irskog LNG terminala, čini se kako je jedna od prvih žrtava toga dijela industrije. S druge strane, u Švedskoj je sud zabranio da se LNG terminal poveže s mrežom.

Reakcije protiv fosila, čini se, ne rastu jedino u Australiji, koja je jedan od najvećih izvoznika ukapljenog plina. Njihova je vlada prije nekoliko dana odlučila uvesti poticaje za očuvanje naftnih i rafinerijskih postrojenja.

You may also like

0 comments