Je li Europa podbacila glede sankcija Iranu?

Svi žele održati na životu Sporazum o atomskom naoružanju s Iranom – osim SAD-a. No Europljani do sada nisu učinili ništa protiv američkih jednostranih sankcija, kritizira Matthias von Hein.
Ono što je u Srednjem vijeku bila opsada, u današnje vrijeme je to režim sankcija. Od ponoći je SAD svoj režim opsade Irana još jednom znatno pooštrio. “Najjače sankcije svih vremena” su stupile na snagu kako bi postigle “maksimalni pritisak na režim u Teheranu”. Iako sankcije neće anulirati iranski izvoz nafte i plina – kako bi Washington želio – nove sankcije na području energije i bankarstva, skupa sa sankcijama koje su stupile na snagu prije 60 dana, bit će bolne za Iran, veoma bolne.

No drugo je pitanje hoće li one postići ono što žele američki predsjednik Donald Trump i njegov ratoborni savjetnik za sigurnost John Bolton i ministar vanjskih poslova Mike Pompeo. Američki predsjednik je obećao da će prisiliti Iran da sjedne za pregovarački stol i dogovori bolji “deal” nego što je to Sporazum o atomskom naoružanju iz 2015. godine. Ipak i sami kritičari Sporazuma priznaju: Iran se do sada pridržavao Sporazuma, prekinuo je svoj atomski program kako bi se zaustavile sankcije i podvrgao se u cijelom svijetu najstrožem režimu inspekcija.

No Trumpova tajna ostaje i dalje pitanje zašto bi Iran trebao pregovarati s vladom koja se očito zalaže za promjenu režima u Teheranu i nema razumijevanja za legitimne sigurnosne interese Irana. I: već u prošlosti su sankcije u Iranu ojačale tvrdolinijaše. Oni sada osjećaju da je potvrđen njihov stav da se Zapadu općenito, a posebice SAD-u, ne može vjerovati, te da je svako otvaranje greška. Predsjednik Hasan Rohani, koji je ranije ocjenjivan kao “umjeren”, pod pritiskom SAD-a i sam u međuvremenu zvuči kao tvrdolinijaš. Što je jači pritisak na Teheran, tamo više prodire sljedeći stav: samo posjedovanje atomskog naoružanja može garantirati sigurnost. Ako se flote tankera zaustave mogle bi se ponovo početi okretati centrifuge. S nesagledivim posljedicama.

Pri tome SAD nije sam dogovorio Sporazum o atomskom naoružanju s Iranom. Među ugovorne partnere spadaju i Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Ovih pet je više puta priopćilo kako žele da Sporazum ostane u životu. No da bi se Sporazum održao, kako su priopćile, Iran mora i dalje profitirati od olakšanih sankcija, od ekonomske razmjene, koju je Hasan Rohani svojim sunarodnjacima obećao kao nagradu za postizanje dogovora o atomskom programu.

O odnosu snaga moći i interesu u svijetu govori to da unatoč višemjesečnim pripremama za posljednju rundu sankcija nije pronađen instrument da se Washingtonu djelotvorno suprotstavi. Tzv. “blocking statute” EU-a, koje europskim poduzećima eksplicitno zabranjuje da se pridržavaju sankcija SAD-a, nije uspio spriječiti egzodus europskih tvrtki iz Irana. “Special Purpose Vehicke”, SPV, koji je koncem rujna najavila europska šefica za vanjsku politiku Federica Mogherini, a koji se odnosi na razvoj trgovine s Iranom zaobilazeći sankcije, nije primjenjiv. Do sada ni jedna zemlja EU-a nije spremna navući na sebe bijes Washingtona i smjestiti SVP kod sebe.

Svi ti instrumenti očito nisu ništa više nego geste dobre volje prema Teheranu. Koliko dugo će to biti dovoljno kako bi se suprotstavilo tamošnjim protivnicima Sporazuma je neizvjesno. Gorka spoznaja: ako se unilateralizam do sada najvažnijeg saveznika pretvara u diktat, Europa mora postati samostalnija i neovisnija. U svakom smislu, stoji u komentaru DW-a.

You may also like

0 comments