[vc_row][vc_column width=”1/3″]Ne prepoznaj ih po intenciji, nego po rezultatu, rekao je jednom Ludwig von Mises.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]U jeku rasprava o strateškim i sistemskim kompanijama, pogodovanju države pojedinim „podobnim“ igračima te rasprave o proračunu za 2018. godinu, gotovo ispod radara prolaze tvrtke koje se bave upravljanjem infrastrukture, a sve su u javnom ili pretežito javnom vlasništvu. [/vc_column][/vc_row]
Nije sporno to što te tvrtke ispunjavaju svoju društvenu funkciju te obilato pomažu razne društveno važne događaje i manifestacije, poput sportskih reprezentacija ili pak sportskih prvenstava koji se događaju u Hrvatskoj. Nije sporno niti to što se dobit takvih tvrtki uplaćuje u pričuve tvrtki. Ono što jest sporno je to što većina tih tvrtki uplaćuje visoke iznose, na ime dividendi, u državni proračun, što dovodi do legitimnog pitanja radi li se o alternativnom prikupljanju poreza pored prekobrojnih parafiskalnih nameta koje guše poduzetništvo.
Usprkos odnosima s javnošću i dotaciji pojedinim medijima, zbog kojih se čini kako su primjerice Janaf, koji upravlja naftovodima, i Plinacro, koji upravlja plinovodima financijski dobro vođene kompanije, to jednostavno nije njihova funkcija. Čak i kad pridodamo dobar prihod, dobit te značajni doprinos proračunu RH.
Pojasnimo, njihova je funkcija kroz naknade za korištene infrastrukture, mrežarine koju plaća krajnji kupac, prometovati artiklom brzo, operativno te po najnižim mogućim troškovima. Pri tom bi trebali ulagati u mrežu, održavanje i modernizaciju. Rezultati im se ne bi trebali mjeriti uplatom u proračun, jer svaki višak novca koji oni uprihode je naposljetku vrsta paraporeznog nameta. Oni su, naime, regulirani monopolisti kojima država određuje prihode putem Hrvatske energetske regulatorne agencije. Ti prihodi prvenstveno opterećuju poduzetnike i građane.
Kada stvari ogolimo do novčanika potrošača uvidjet ćemo kako je potrošač već platio porez i na uslugu i na proizvod, a onda mu još javna infrastrukturna tvrtka, umjesto u kvalitetu usluge, velik dio novca uplaćuje u proračun. Uzmimo primjerice Plinacro. Ukupni prihodi u 2016. godini iznosili su 601 milijun kuna, a dobit prije oporezivanja 223 milijuna kuna. Od toga su platili državi porez na dobit od 34,2 milijuna kuna te su još dodatno uplatili u proračun, temeljem odluke skupštine društva 113,3 milijuna kuna.
I onda se pitamo se zašto je cijena transporta plina u Hrvatskoj najskuplja u Europi? Zašto je cijena plina s burze u Austriji, koja je referentna za Hrvatsku, enormno opterećena davanjima ponajviše Plinacru? Zašto Austrijanac i Slovenac imaju daleko jeftiniji plin od nas? Razlog je upravo u tome što je država putem regulatorne agencije utvrdila previsoke tarife za transport plina koji je sastavni dio ukupne cijene plina na svakom računu, te je pored svih neracionalnosti, koje su prirođene državnim tvrtkama, saldo imali preko 500 milijuna na žiro računu krajem prošle godine te dobit od preko 200 milijuna kuna što je u odnosu na ukupne prihode bruto marža od gotovo 40 posto.
O stanju blagajne, na zadnji dan godine, od 500 milijuna kuna moćni tržišni igrači poput Agrokora mogu samo sanjati jer je to razina godišnjih prihoda tvrtke, u ovom slučaju Plinacroa.
To pokazuje odsustvo brige za dobrobit gospodarstva i građana jer oni prekomjerno plaćaju račune za plin i gorivo te želju države za novcem koji joj kroz porezna sredstva ne pripada, a potrošači time državi plaćaju dvostruki porez, time uništavajući i zadnju nadu za konkurentnosti poduzeća. Njima ti troškovi, kao i porezni i paraporezni nameti onemogućuju uspješnu prodaju na stranim, ali i domaćem, tržištu.
Pokazuje to i nebrigu resornog ministarstva sada, ali i njihovih prethodnika, kao i nebrigu regulatora za jeftinijom cijenom plina. Naravno, plin teško može biti jeftiniji kada pola milijarde neiskorištenog novca stoji u blagajni javnog poduzeća. Nikad se ne zna, možda uhljebima usfali.
Zbog toga se legitimno zapitati radi li regulatorna energetska agencija HERA dosita svoj zakonski posao, dakle u interesu građana i tržišne utakmice ili je tog regulatora javna administracija osmislila kako bi u ime države utvrđivao visoke tarife za račun nikad dovoljno namirene rashodovne strane proračuna?
Potpuni nered vlada i u regulatornoj agenciji HERA-i. Neki članovi upravnog vijeća agencije već godinama ne udovoljavaju kriterijima za imenovanje. Uz to, brojni od njih nemaju niti dana radnog staža u energetici. O tome se govori već godinama, no vlasti, pa i ova, nikako ne uzimaju svoje zakonske ovlasti u ruke i ne razrješavaju članove. Zar nije sramotno to što najviše zakonodavno tijelo, Sabor, i izvršna vlast već godinama djeluju protivno zakonu glede HERA-e?
Također, začuđuje nas što se nekoliko garnitura vladajućih ne može dogovoriti oko uprave Hrvatske elektroprivrede. Sjetimo se izjave ministra Gorana Marića iz ožujka kada je rekao kako će imenovanje nadzornog i uprave HEP-a ići sljedeći tjedan. Ohrabruje nedavno imenovanje novog Nadzornog odbora na čelu s Goranom Granićem, doduše s osam mjeseci zakašnjenja. Uprava još nije imenovana.
Naime, ne samo što predstoji inicijalna javna ponuda 25 posto dionica HEP-a, što je sukladno strategiji otkupa INA-e od MOL-a, najavljenoj na Božić prošle godine, što je nemoguće provesti bez imenovanja uprave (tko bi to inače pripremio), nego nam predstoji razdvajanje na kompanije na infrastrukturu i distribuciju, sve prema pilotu koji je Europska komisija uputila Hrvatskoj u vrijeme Oreškovićeve vlade prema Trećem energetskom paketu EU. Treba li naglasiti kako se u infrastrukturu i proizvodnju u HEP-u nije ulagalo gotovo 25 godina? Treba li reći tko dotrajalost plaća?
Zanimljivo je i kadroviranje u HEP-u, što je nedavno objavio u pismima čitatelja, portal Dnevno. Navodno se kao jedan od kandidata za predsjednika uprave HEP-a pojavljuje sin generala Krešimira Ćosića Marko. On je bio prokurist tvrtke Korlea, koja je bila dugogodišnji dobavljač uvozne struje dok je general Ćosić bio u Nadzornim odborom HEP-a, u vrijeme prvog mandata Mravka.
Nakon više stotina milijuna eura prometa Korlea je postala tvrtka Proenergy, te je postala glavni konkurent HEP-u u prodaji struje i plina krajnjim kupcima. Gospodin Marko Ćosić je, u međuvremenu, prodao svoje udjele slovačkom trgovcu strujom EZPADA-i. Cilj je bio prodati cjelokupnu tvrtku stranom kupcu. Transakcija je propala, a komentar propasti transakcije u više smo navrata pokušali dobiti od gospodina Čosića, no nismo ga usprkos višekratnim molbama nikada dobili. Kada je transakcija propala, menadžment tvrtke se promijenio te, čini se, postoje veliki interesi da gospodin Marko Ćosić zasjedne u upravu HEP-a. Poznavatelji prilika postavljaju pitanje, ukoliko nije uspio prodati tvrtku stranom investitoru kako će upravljati razdvajanjem HEP-a na dvije tvrtke? Tim više što gospodin Ćosić nema menadžerskog iskustva u velikim sustavima, a velik dio svoje karijere bavio se direktnom prodajom struje.
Umjesto zaključka parafrazirajmo Miltona Friedmana, ovakav nered može napraviti samo vlast. I oporba kada dođe na vlast, da ne bi bilo zabune.
