Izjednačavanje žrtve i agresora ili trijumf?

Iako je Međunarodni sud u Haagu prije godinu dana odbacio tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid, kao i srbijansku protutužbu, Hrvatska je u tom sporu ostvarila nadmoćnu pobjedu, dokazala obrazac sustavnog zločinačkog postupanja i etničko čišćenje u agresiji na Republiku Hrvatsku, no shvaćanje značajnih pozitivnih aspekata ove presude izostaje zbog inercije i nezainteresiranosti državnih institucija, upozorili su sudionici tribine u organizaciji Matice Hrvatske.

“Ova presuda sasvim sigurno ne predstavlja izjednačavanje, nego puno prije jasno označavanje, kako žrtve, tako i agresora i nakon nje apsolutno nema mjesta relativizaciji povijesne istine pa onda i krivnje, odnosno odgovornosti za agresiju na Hrvatsku”, kazao je stručnjak za međunarodno pravo Toma Galli, koji tumačenja o “neriješenom rezultatu” u ovom izuzetno važnom sporu smatra površnima i zlonamjernima.  Naglasio je kako je sud utvrdio kršenje Konvencije o genocidu protiv hrvatskog stanovništva, ubojstva i nanošenje teških fizičkih i psihičkih patnji u dugotrajnom razdoblju, nad izuzetno velikim brojem stanovnika i na znatnom području i to “sustavno, masovno i po planski utvrđenom obrascu postupanja s ciljem etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva, što je rezultiralo tisućama ubijenih, ranjenih i raseljenih osoba te potpuno razorenih sela i gradova”.

Nasuprot tomu, srbijanska strana nije uspjela dokazati zločinački obrazac postupanja hrvatskog rukovodstva ili oružanih snaga, budući da je Sud utvrdio kako odlazak srpskih civila iz Hrvatske nije bio posljedica unaprijed predviđenog i učinkovito provedenog plana te je kršenja Konvencije u slučaju protutužbe ocijenio nasumičnima i pojedinačnima.  “Dakle, razlika između potvrđenog činjeničnog supstrata tužbe i protutužbe ne može biti veća”, kazao je Galli, koji s obzirom na zadani pravni okvir unutar kojeg se kretao Sud, presudu smatra značajnim postignućem Hrvatske.

Istodobno je pobrojao čitav niz postojećih utvrđenja (Međunarodni sud, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, rezolucije Opće skupštine) o srbijansko-srpskom zločinačkom djelovanju u agresiji na vlastite susjede, istaknuvši kako ga “zapanjuje autizam kojim Srbija reagira na sva ta utvrđenja”.  “Srbija uporno nastavlja putem sustavnog negiranja, zataškavanja i relativizacije vlastite nepobitno zločinačke uloge tijekom sukoba na području bivše Jugoslavije, a zadnji je primjer doček na najvišoj razini osuđenog ratnog zločinca Vladimira Lazarevića u Nišu”, rekao je Galli na tribini u utorak. Upozorio je i kako je u presudi potvrđena pojedinačna odgovornost osoba koje su djelovale u ime ili pod nadzorom Republike Srbije. Iako se Sud nije bavio tom odgovornošću, nego isključivo odgovornošću država, činjenica da je utvrđeno kako su prouzročene brojne žrtve i znatna materijalna i nematerijalna šteta po Galliju zalužuje “pravnu akciju”, odnosno “napor pravnika voljnih pomoći žrtvama srbijanske agresije da ostvare primjerenu materijalnu i nematerijalnu odštetu za pretrpljene zločine”.  U odgovoru na pitanje iz publike, pojasnio je da bi na temelju presuda Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju deseci tisuća žrtava agresije od Srbije mogli zahtijevati nakandu materijalne I nematerijalne štete na temelju pravila međunarodnog običajnog prava o odgovornosti država za najteže međunarodne zločine.

Povjesničar Josip Jurčević uvjeren je, međutim, da je “trijumf izostao zato što je ipak završilo izjednačenjem”, a još i vise zbog “apsolutne nezainteresiranosti Hrvatske za pozitivne za značajne pozitivne aspekte presude”. “Da se poslužim sportskim rječnikom, mi možemo reći da smo imali posjed lopte od 80 posto, što nas može donekle tješiti, ali rezultat je na neki način neriješen, 0:0”, kazao je Jurčević, koji problematizira to što “o tih 80 posto posjeda lopte nitko ne govori”.  Uzrok tomu vidi u činjenici da se u Hrvatskoj u proteklih 20 godina “sve radi na dobrovoljačkoj bazi”, dok izostaje očitovanje institucija.  Upozorio je i kako je niz istaknutih državnih dužnosnika zagovarao povlačenje tužbe za genocid, a među njima je apostrofirao dvojicu bivših predsjednika RH Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić, ministra pravosuđa Ivana Šimonovića te zastupnika srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca.

U raspravu se iz publike uključio i bivši saborski zastupnik i donedavni savjetnik predsjednice RH Vladimir Šeks, koji je ustvrdio kako je očitovanje DORH-a na zahtjev Europske komisije o srbijanskom zakonu o kvazi-univerzalnoj jurisdikciji, kojim je Srbija uzurpirala ulogu “mini Haaga”, ostalo ležati u ladicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, odnosno da nikada nije upućeno Komisiji.  Uvjeren je da presuda u Haagu nije imala pozitivan učinak u Srbiji, u kojoj se, kaže “potpuno krivotvori presudu i uvjerava javnost da je Srbija iz spora izišla neokrznuta”.

You may also like

0 comments