Razgovor sa profesorom Vlatkom Cvrtilom o budućnosti izbjegličke krize koja je postala glavno političko pitanje EU za portal Direktno.hr vodila je Andrea Latinović.
Koji je politički kontekst sukoba u Siriji? Sukob u Siriji treba promatrati kroz vanjsku i unutarnju dimenziju. Vanjska se odnosi na djelovanje vanregionalnih aktera (Velika Britanija, Francuska, SAD) u pokušaju uspostave ravnoteže i dominacije na Bliskom istoku. Unutarnja je vezana uz represivni režim koji vlada Sirijom posljednjih četrdesetak godina. Od invazije SAD-a na Irak, došlo je do promjene ravnoteže između glavnih regionalnih aktera Iraka, Irana i Sudijske Arabije. Ta se neravnoteža povećala u trenutku kad su vlast u Iraku, nakon izbora, preuzele šijitske stranke koje su bile povezane s Iranom. Iranske veze sa sirijskim režimom omogućavale su širenje utjecaja Irana sve do zapadnomediteranskih obala što nije odgovaralo SAD-u koji je nastojao to širenje ograničiti. Val pobuna koji je zahvatio neke islamske države 2011. godine učinio se dobrom prilikom za rušenje sirijskog režima čime bi se ostvarila kontrola tog prostora, a smanjila moć koju je nastojao izgraditi Iran. Pobuna u Siriji posljedica je unutarnjih čimbenika i događaja koji su prerasli u sukob u kojeg su uključeni brojni vanjski akteri iz arapskog i ne-arapskog svijeta. Brzina kojom se nastojalo ojačati pobunjenike protiv sirijskog režima rezultirala je vrlo neselektivnim i nerazumnim odlukama o naoružavanju i podršci različitim skupinama za koje nisu postojali uvjeti zajedničkog djelovanja što nisu uspjeli uočiti vanjski akteri koji su ih stvarali. Danas je posve jasno kako su imali potpuno pogrešne procjene koje su ih navele na krivi zaključak o brzom slomu režima. Sve pokušaje promjene situacije u korist pobunjenika kroz moguću vanjsku intervenciju, učinkovito je sabotirala Rusija (uz pomoć Kine) u Vijeću sigurnosti UN-a. Kombinacija unutarnjih faktora i vanjskih utjecaja stvorila je brojne izazove unutar i oko Sirije, kao i veliku humanitarnu izbjegličku katastrofu s kojom se danas suočavamo. S obzirom na složenost situacije, ne postoje jednostavne rješenja, a to znači kako će ta kriza izazvati još brojne izazove u budućnosti.
Tko s kim ratuje? Zašto je uopće došlo do ovakvih strahota? Iako se čini kako je teško odrediti aktere i njihove interese unutar Sirije, pokušat ću pojasniti situaciju. S jedne strane nalazi se sirijski režim koji je uspio osigurati svoj opstanak iako je izgubio većinu sirijskog teritorija. Nasuprot njih nalaze se različite skupine koje se bore za promjenu situacije. No, to ne znači da postoje samo dvije strane u sirijskom sukobu. Od njegova početka, kad se još moglo identificirati aktere suprotstavljenih strana, danas je do manje moguće. Nastale su brojne, uglavnom radikalne skupine, koje su vezane uz pojedina područja i koje nisu toliko poznate javnosti, ali je njihovo djelovanje jednako okrutno kao i onih koji tu okrutnost javno prikazuju. Prva organizirana velika skupina bila je Slobodna sirijska vojska koja je trebala postati vojnim dijelom oporbenih struktura, ali nije uspjela dovoljno ojačati za preuzimanjem inicijative u pobuni protiv režima. Možemo reći kako se radi o manje radikalnim postrojbama koje žele promjenu režima, pri čemu nisu neprijateljski raspoloženi prema drugim etničkim i religijskim skupinama. No, čini se kako takav pristup gubi širu javnu podršku, a dobivaju je radikalnije islamističke skupine, od kojih je najpoznatija ona koja se naziva Islamskom državom i čije namjere nisu samo rušenje režima u Siriji, već osvajanje teritorija i osnivanje kalifata kao novog oblika organiziranog otpora lokalnim režimima, ali i interesima vanjskih aktera. Upravo tzv. Islamska država koristi sijanje straha kroz redovito objavljivanje mučnih pogubljenja s ciljem zastrašivanja svih onih koji se protive njihovoj egzistenciji. Dakle, nasilje koje možemo povremeno vidjeti u medijima dio je strateškog plana za osvajanje i zadržavanje teritorija koji čini osnovicu za ekonomsko i vojno jačanje, odnosno za dugotrajniji opstanak u složenom bliskoistočnom okružju.
Je li na pomolu najveća izbjeglička kriza u novijoj povijesti? Po sadašnjim parametrima, ovo jest jedna od najvećih izbjegličkih kriza jer je teritorij Sirije do sada napustilo najmanje dva milijuna stanovnika od kojim mnogi pokušavaju napustiti susjedne države i potražiti bolji život u Europskoj uniji. Dakle, kad govorimo o izbjegličkoj krizi, onda ne treba gledati samo brojke onih koji su uspjeli doći do europskog teritorija, već sve one koji su napustili Siriju i žive u nehumanim uvjetima u izbjegličkim kampovima u susjednim državama. No, nisu samo izbjeglice s teritorija Sirije, već oni dolazi i iz različitih dijelova Afrike u kojima također radikalne islamističke skupine siju strah i protjeruju sve one koji se protive njihovoj strahovladi. Na žalost, ova će se kriza nastaviti jer u područjima današnjih sukoba ne postoje normalni uvjeti za život, a neće ni postojati dugo nakon eventualnog smirivanja sukoba. Pored toga, Europa se pokazala potpuno nespremnom u prihvatu ugroženih ljudi što samo produžava njihovu agoniju, ali i stvara pretpostavke za nove krize koje mogu nastati kao posljedica sadašnje situacije.
