Izazov vođenja politike nagrađivanjem političkih vojnika

Dok se u Hrvatskoj politika ne svodi prije svega na dizajn kvalitete javnih politika i hrabrost za reforme, preostaje nam i dalje dominacija onih koji misle kako imaju pravo na svoju vlasničku „dionicu“ u javnim poduzećima. Nema tu govora o vlasničkoj dionici kakva postoji u uvjetima socijalne pravde, odnosno u sustavu dobrovoljne razmjene vrijednosti.

Kada liberalna javnost upozorava na socijalistički mentalitet i prakse, onda se pogotovo misli na sve one koji misle da dolaskom na vlast imaju to „vlasničko“ pravo u nekom od javnih poduzeća. I zaista, vrlo je zanimljivo da su javna poduzeća po nekoj definiciji baš u vlasništvu građana (javnosti). Čudna je to konstrukcija, naravno. Ipak, onda to nekako znači da oni koji dobiju izbore, imaju pravo postavljati svoje ljude. Tako su sve vlade do sada imenovale članove upravnih i nadzornih odbora.

U međuvremenu, Europska komisija je upozoravala da to nije dobar model da se politika bavi uplitanjem u ekonomsko poslovanje. Ipak je Europska unija tržišna ekonomija. Postoje i u EU javna poduzeća. Ipak, Europska komisija je zatražila od Hrvatske da barem smanji broj „strateških“ javnih poduzeća. Ako ih država ima 5 ili 10 ili 40 – daleko je to manje od stotina i stotina na središnjoj državnoj razini, odnosno preko tisuću i još par stotina kada se pribroje i lokalne i regionalne uprave.

Tako je Hrvatska, nakon godina odgađanja, kako bi se „zaštitilo“ od političkog interesa ono što se (još) može/moglo (do tada) „zaštititi“. Naravno, mnogi od političara nisu baš uopće iskreni. Rekli bi da nema tu političke borbe na plijen u javnim poduzećima. Istovremeno, pričaju kako je to i to i to poduzeće od njih ili nekih drugih, ovih, onih. Kako vlast dođe i ode, svi se redom natječu na istu stvar. Čast bi pripadala izuzecima koji to odbiju.

Ako već postoje javna poduzeća, uvijek postoji kriterij socijalne pravde, koji bi i javnost pozdravila – a to su javni natječaji. Upravo je Hrvatska morala, naravno pod milosrdnim utjecajem Europske komisije, mijenjati praksu. Time je otvoren put za javne natječaje kao putokaz za ulazak u vodstvo javnih poduzeća. U tom smislu, iz liberalne perspektive je za pozdraviti najave i želje koje idu u tom smjeru, i da taj smjer treba nastaviti.

Ipak, javni natječaji su samo bolje od onoga što je bilo do sada. Hrvatska i dalje ima izazov javnih poduzeća. To je ono što nije nekima lijepo čuti. Privatizacije su dio priče u koju smo ušli, ako ne prije, onda 1. srpnja 2013. Europska unija je tržišno gospodarstvo s najkompetitivnijim i najvećim jedinstvenim tržištem na svijetu. I kad provedemo stotine privatizacija, i dalje će biti na stotinama neprodanih poduzeća s javnim udjelima. I dalje će biti u krivu svi oni koji misle da smo sve „rasprodali“. Nije niti nužno, baš u krajnjem slučaju, sve prodati. Ipak, imati 5 ili 10, nije isto što i 50 ili 120.

Kako se u sve navedeno uklapa ideja o holdingu? Sudeći po iskustvu Zagrebačkog holdinga, takva ideja donijela politički apsolutizam, dominaciju kolektivnih ugovora i rast zaposlenosti u takvoj organizaciji. Monopolizam pomiješan s kolektivizmom donio je visoke cijene, bez slobode izbora. S druge strane, naravno da je austrijski holding drugačiji i da postoje ljudi koji bi državni holding mogli drugačije voditi, pogotovo ako se radi o zaista malom broju javnih poduzeća koja posluju na komercijalnoj osnovi. Holding može donijeti korist u smislu racionalizacije i ušteda, povećanja transparentnost i stavljanja naglaska na pripremu za privatizacije.

Mnogi su se oslanjali na javna poduzeća kao polugu za vođenje politike – zbog političkih očekivanja, zbog planova javnih investicija, zbog uvjeravanja kako štite nacionalne interese. Kao društvo smo uglavnom prevladali etničku ksenofobiju. Ekonomska ksenofobija je i dalje zadržala svoj prostor. Upravo su strane investicije su temelj razvoja. Strani investitori su već i u Hrvatskoj i naša zemlja treba pokazati svoju otvorenost za zdravi kapital koji je već došao ili će tek doći.

Zato težimo dugu članka 49. Ustava RH – što više to bolje. Građanski odgoj u škole treba uvesti baš kako bi se naučilo nešto o politici kao javnom poslu. Javni posao je stvar časti – onda kada država stvar okvir za tržišne slobode i lako poslovanje svih koji stvaraju vrijednost i time daju doprinos razvoju.

Autor je Daniel Hinšt, analitičar ekonomskih politika iz Centra za javne politike i ekonomske analize

You may also like

0 comments