Ivan Hrstić: Hrvatska ne može imati tri mandatara odjednom

Karamarko je u pravu što nije pristao na ultimatum, Hrvatska ne može imati tri mandatara odjednom. Nažalost, Karamarko nije imao mnogo izbora, iako je teoretski mogao i dalje zavlačiti reći i da ne može potpisati ultimatum u ovakvom obliku.

Dokument koji je Petrov stavio na stol nije ostavljao nikakvog prostora pregovorima. Sve je sročeno tako da se u potpunosti onemogući ono što je Karamarko proteklih dana benevolentno ponavljao: pitanje tko će biti mandatar je otvoreno i mi smo spremni razgovarati o svim opcijama. No, Petrov je ovaj put dopisao i “lex Karamarko”, odnosno članak broj 2 u kojem se potpisnik unaprijed slaže s tim da će premijer biti nestranačka osoba ili netko iz Mosta, pa čak i ako to Milanović ne potpiše. Zašto bi netko pristajao na takav uvjet, unaprijed potpisao poraz i odricao se pregovora i barem dojma da u tom sporazumu nije obični gubitnik? Da je bianco potpisao takav ultimatum, unaprijed bi se odrekao i teoretske mogućnosti da mandatar bude iz njegove stranke, a time ne bi naštetio samo sebi, već i svojoj stranci. Da ne govorimo o Hrvatskoj: Pa valjda je bitno ime tog mandatara, valjda je bitan cjelokupan paket da bi se moglo ocijeniti je li sporazum koristan za one koji u njemu sudjeluju i za Hrvatsku u cjelini.

Predugo su i plesali kako je on svirao. Karamarko je teško pogriješio što odmah na stol nije stavio svoj prijedlog koji bi Mostu bilo teško odbiti. Isto tako što je Petrovu u potpunosti prepustio inicijativu. No, više nema prostora za popuštanje, dokument koji je Petrov ponudio kao preduvjet i osnovu za dogovor o konstituiranju Sabora i Vlade nipošto nije nešto što ulijeva povjerenje. Prema njemu je sasvim jasno da budući premijer ni ne bi bio mandatar, već da bi Hrvatska umjesto jednog zapravo dobila tri mandatara (i nebrojeno preutjecajnih “mandatarića”) koji bi oko svega morali postići konsenzus, a premijer (ako to ne bi bio sam Petrov) bio bi izvršitelj njihove volje. Jedno nevjerojatno kolektivno tijelo koje bi vjerojatno bilo efikasno koliko i Vlada i Predsjedništvo BiH. Petrov je valjda sebi zamislio ulogu visokog predstavnika.

Stranka koja ulazi u takvu tripartitnu vladu ne ulazi da bi vladala, već da bi se odrekla vlasti. I tim potpisala gubljenje vlastitog identiteta. Ovdje se prividno traži za sve konsenzus, ali se zapravo provodi samo ono što su zacrtali Petrov i društvo. Nešto je od toga dobro, nešto nipošto nije, no posve je nejasno kako bi takva vlada donijela ispravnu odluku o bilo čemu drugom osjetljivom u čemu im se mišljenja u potpunosti razilaze – osim dakle o onome o čemu su se unaprijed dogovorili i definirali nekakvim ugovorom o koalicijskoj ili nekoj drugoj suradnji.

Petrov je zastranio ili namjerno tjera stvari do apsurda: s 15 mandata jednostavno se ne može dobiti apsolutna vlast u državi i podvrgnuti sebi stranke koje zajedno imaju preko 120 mandata. Sasvim sigurno bi se oni prije dogovorili između sebe i izbacili Most kao preskupog preprodavača njihovog vlastitog proizvoda. S 15 mandata može se jedino ucijeniti (u ucjeni ništa loše ako je održiva!) jednog od partnera kojemu baš tih 15 nedostaje da bi stvorio većinu. Sad im preostaje SDP-ova koalicija, koja na njihovu nesreću, ne treba svih 15, pa nije spremna platiti ni toliku cijenu.

Pustivši Milanovića da se ponizno vrati u igru, Petrov je u potencijalno stabilni dogovor o suradnji s Domovinskom koalicijom (stabilan zato što bi počivao na stvarnom obostranom interesu) unio faktor nestabilnosti, daleko gore nego da je pustio da se vrati Stipe Petrina i Drago Prgomet zajedno. Pustio je u svoje društvo čovjeka za kojega je unaprijed jasno da nema baš nikakvu namjeru četiri godine glumiti drugu ili treću violinu u tom komornom orkestru, već da će prvom prilikom izvesti prevrat. Jedino opravdanje za takav naivni potez Petrov može imati ako je u toj priči o tripartitnoj vladi bio jednako neiskren kao i Karamarko i Milanović, te ako je i za njega to bila samo prijelazna faza do nekog drugog cilja. Možda do ponovljenih izbora za koje se nada da će prebaciti krivicu na druge? U svakom slučaju, kaže da je s Domoljubnom koalicijom gotovo, a ako u utorak predsjednici ne potvrdi da s nekim ima dogovor o saborskoj većini i mandataru, ona ima puno pravo raspisati izbore. Brzo ćemo saznati želi li on biti zapamćen kao onaj koji je na koncu omogućio Zoranu Milanoviću političko preživljavanje i još jedan mandat.

No, daleko je utorak. Treba preživjeti do tada. Vidjet ćemo kako će na to reagirati oni koji su sebe već vidjeli kao saborske zastupnike, ministre, predsjednike uprava državnih poduzeća. U Mostu su se do sada čvrsto držali zajedno i pazili jedni na druge. Sad nastaje gužva na pojilu. A predator uvijek zna nanjušiti najranjiviju žrtvu. Milanović će ovaj put dobro odvagnuti kad je najbolje vrijeme da ugrize.

*Autor teksta je Ivan Hrstić, politički analitičar, kolumnist Večernjeg lista i reporter N1 televizije

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *