Tajanstveno oružje manje je od štruce kruha, a sposobno razoriti cijele gradove. ISIL-ovci pokušavaju nabaviti crvenu živu, uvjereni da je to oružje kojim će baciti svijet pod noge i izvojevati konačnu pobjedu. O potrazi za misterioznim oružjem, za kojim desetljećima tragaju teroristi svih fela, veliku priču objavio je New York Times. Njihov reporter obilazio je rupe na granici Sirije i Turske i družio se s raznim sumnjivcima kako bi od njih saznao koliko je ISIL blizu terorističkog svetog grala – crvene žive o kojoj svi pričaju, a ne znamo je li je itko ikad vidio.

Crvena živa trebala bi biti radioaktivni materijal za nuklearne bojeve glave nevjerojatne snage. Potraga za svemoćnim oružjem počela je u siječnju 2014., kad se švercer Abu Omar sastao s džihadističkim zapovjednikom Timsahom, što na arapskom znači krokodil. Snalažljivi Abu Omar nabavlja za ISIL što god je potrebno: pancirke, motorole, mobitele, sateliste antene, SIM-kartice, medicinsku opremu… Jednom je jedan džihadist iz Francuske naručio od njega da mu nabavi mačku, običnu tursku domaću mačku. One sirijske nikako mu se nisu sviđale. Ako može mala maca, što ne bi mogla crvena živa? Biznis je biznis.

Abu Omar sastao se s Krokodilom u Tal Abijadu, sirijskom gradu u blizini granice s Turskom. Sreli su se nekoliko dana nakon što je ISIL osvojio Tal Abijad. Džihadistički zapovjednik prenio je Abu Omaru ono što su mu prenijeli njegovi nadređeni iz Mosula, grada na sjeverozapadu Iraka koji ISIL-ovci čvrsto drže: “Nabavi nam crvenu živu kako znaš i umiješ”. Abu Omar živi i radi u Şanliurfi, drevnom gradu na jugoistoku Turske s većinskim arapskim, kurdskim i turkmenskim stanovništvom. Taj pogranični grad od pola milijuna stanovnika primio je pola milijuna izbjeglica iz Sirije i u tom se mnoštvu lako izgubiti. Grad je izvrsno smješten za Abu Omarove poslove, dobro povezan s Rakom, glavnim ISIL-ovskim uporištem u Siriji. Švercerski putovi već su utabani, trgovina se nesmetano odvija u zadnje tri godine. Turska granica ne ometa biznis. “Kupili smo vojnike”, objašnjava Abu Omar Amerikancu.

Ovoga puta ISIL-ovcima nisu trebale ni pancirke ni mobiteli, nego crvena živa. Tajanstveni materijal, rijedak i dragocjen, strahovito opasan i smrtonosan: kaže, kad ga pomiješaš s klasičnim eksplozivom, detonacija je u stanju cijeli jedan grad sravniti sa zemljom. Može biti korištena za izradu neutronske bombe, mini nuklearne bombe, male i praktične, tako da je možeš smotati u sendvič i sakriti u džep. Bistri Abu Omar odmah je shvatio stvar: ISIL-ovci traže oružje za uništenje neprijatelja, ultimativnu bombu koja će im pomoći da preko noći pokore neprijatelja. Zamislite nuklearnu gljivu iznad Sirije i Iraka, piše američki reporter: za vječnu slavu i moć kalifata.

Na ovom svijetu sve jest ponuda i potražnja. Ako postoji potražnja za nekom robom, vješti će je trgovci stvoriti, ovako ili onako. Abu Omar je najozbiljnije mislio nabaviti im tu crvenu živu. Ima on nekog rođaka u Siriji koji mu je prije spominjao da su zaplijenili crvenu živu od druge skupine islamista s kojima su se posvađali, pa ih potukli do nogu. Tako je krenuo u avanturu, u fantastični svijet u kojem se fikcija isprepliće sa stvarnošću, u kojem su snovi, glasine i urbane legende jači od običnog klika na Wikipediju, koja će ti u prvoj rečenici objasniti da je “crvena živa” drugo ime za obmanu. Tako nešto, naime, ne postoji, tvrde znanstvenici. Ali to ne sprečava teroriste svih fela da se od kraja osamdesetih utrkuju u tome tko će prije nabaviti smrtonosnu tvar.

Legenda o crvenoj živi, moćnoj tvari kojom možeš dići u zrak čitave gradove, počela je kružiti još u vrijeme hladnog rata. Kad se raspao Sovjetski Savez, u neredu koji je nastao ne zvuči nelogično priča o velikoj pljački tamošnjih nuklearnih pogona i postrojenja za izradu atomskog naoružanja. Od početka devedesetih tako kruže svijetom sumnjivci s olinjalim aktovkama, tvrdeći da imaju crvenu živu, čudotvorni teroristički eliksir. Ona može sve, navoditi rakete, služiti kao zaštita od radara. Što je manje ljudi koji su je vidjeli, cijena joj je veća.

To što znanstvenici tvrde da je crvena živa izmišljotina, ne znači puno. Znanstvenici tvrde svašta: da vam horoskop laže, da nema lijeka protiv ćelavosti i protiv bora. Gdje bi svijet stigao da im u sve vjeruje? Tako se i legenda o crvenoj živi žilavo održava. A svako malo se i nađe neki atomski fizičar koji će je potvrditi. Tako je otac neutronske bombe, američki fizičar Samuel T. Cohen prije svoje smrti tvrdio da se crvena živa može koristiti za punjenje nuklearnih projektila koji vam stanu u džep. A Cohen nije bilo tko, nego jedan od veterana Projekta Manhattan, u sklopu kojega su Amerikanci razvili svoju atomsku bombu i gurnuli svijet u utrku u naoružanju.

Cohen u jednom od izdanja svoje autobiografije kaže da se crvena živa koristi prilikom miješanja sastojaka za atomsku bombu u vrlo malim količinama. Uz pomoć akceleratora čestica dobijete minijaturno oružje snage jedne neutronske bombe. I kako se sad ISIL-ovci ne bi popalili za tim? Jane’s Intelligence Review objavio je 1999. tekst o tome da je na priču o crvenoj živi moguće nasjeo i sam Osama bin Laden.

Američka vlada demantirala je Cohena više puta. Glavni znanstveni savjetnik američke Agencije za kontrolu naoružanja i razoružanje, nuklearni fizičar Peter D. Zimmerman, kaže da nikada nije vidio dokaze na kojima bi Cohen utemeljio svoje tvrdnje. “Crvena živa, kao ni živa bilo kakve boje, ne može se upotrijebiti u nuklearnom oružju bilo koje vrste”, ističe Zimmerman. Vojni analitičar Jeffrey Lewis rekao je za New York Times da Cohen slijedi klasičnu formulu teorija urote, miksajući neznanstvene senzacije s tvrdnjama da vlada skriva pravu istinu. Bila riječ o marsovcima ili crvenoj živi, svejedno. Ali tko god želi vjerovati u čudotvornu eksplozivnu tvar, naći će argumente. Ruski mediji od devedesetih svako malo pišu o crvenoj živi, a britanski Channel 4 producirao je dva dokumentarca u kojima tvrdi da su ruski znanstvenici osmislili minijaturnu neutronsku bombu koristeći misteriozni sastojak u narodu poznat kao crvena živa.

Ono što je istina jest da je crvena živa jedan od najtraženijih artikala na međunarodnom crnom tržištu od početka devedesetih. Postoji teorija da su same tajne službe izmislile legendu o crvenoj živi kako bi zavarale teroriste i navele ih da gube energiju i vrijeme na potragu za nepostojećim čudotvornim oružjem. Uzmeš nepoznati materijal, daš mu atraktivno ime i nevjerojatne karakteristike: savršena marketinška formula koja pali i onda kad proizvod uopće ne postoji. Česta je i teorija da je crvena živa sovjetsko kodno ime za nešto drugo, možda za litij-6, koji se doista koristi u izradi nuklearnog oružja.

Ugledni sociolozi Peter Berger i Thomas Luckmann naučili su nas da nije stvarno ono što je stvarno, nego ono što ljudi misle da je stvarno. Oko crvene žive mnogi se trude, kombiniraju, pa i završe u zatvoru, kako se to događalo u Bosni i Hercegovini. Među američkom diplomatskom poštom koju je objavio WikiLeaks procurili su i izvještaji o tome kako je Šri Lanka zabrinuta jer su pobunjenički Tamilski tigrovi pokušali nabaviti crvenu živu, piše Jutarnji list.

Vjeruje li i Abu Omar doista u crvenu živu? Abu Omar, trgovac pancirkama i mačkama s tursko-sirijske granice. Omar je prvo pitao Timsaha/Krokodila koliko bi to ISIL bio spreman platiti. “Koliko god treba.” A koliko je to? Četiri milijuna dolara im je bio vrh, ali po komadu. Plus bonus od 100.000 dolara za svaki paketić koji sliči na fotografiju koju je Timsah/Krokodil poslao Abu Omaru preko WhatsAppa. Na fotografiji se vidi duguljasti predmet sličan hotdogu, s rupama na oba kraja. Slično onome što je 2013. turska novinska agencija Cihan nazvala raketnom bojevom glavom od crvene žive.

Prije dvije godine dva su tipa uhapšena pokraj Kayserija, grada u središnjoj Turskoj. Na fotografiji agencije Cihan, snimljenoj po noći, vidi se kako agenti u zaštitnim kombinezonima, s maskama na licu, opkoljavaju vozilo. Novinar u TV snimci kaže da zaplijenjeni dijelovi raketa sadrže crvenu živu, što je potvrdila turska agencija za atomsku energiju. I još pet drugih institucija. “Tekućina može izazvati snažnu eksploziju i vrijedi milijun dolara po litri. Crvena živa se koristi za raketne sustave velikog dometa i hidrogenske bombe”, prenijela je turska medijska kuća Cihan.

Ta fotografija, tisućama puta prenesena preko društvenih mreža, dovoljna je da održava tihi plamen legende o crvenoj živi na koju je, priča kaže, pao i Radovan Karadžić. Muškarci nisu spremni čudotvorne kremice plaćati 500 ni 1000 kuna, ali su spremni milijune uložiti u ultraefikasno oružje. Kad je Abu Omar dobio ponudu od čak četiri milijuna dolara, sjetio se tog svog rođaka negdje od Latakije. No kad mu se javio, rođak nije bio raspoložen za biznis. Nije mu se svidjela ideja da stvar padne u ruke luđacima iz ISIL-a. “Znam da je ISIL želi. Ali mi im je nikad nećemo prodati”, rekao je Abu Omaru. Rođak ratuje za al-Nusru, al-Qa’idinu podružnicu u Siriji, koja je u ljutom ratu s ISIL-ovcima, koji su im preoteli primat na džihadističkom tržištu.

Kad je novinar New York Timesa pokušao objasniti Abu Omaru da je cijela stvar s crvenom živom obična izmišljotina, ovaj ga je mirno saslušao. “Vidio sam to vlastitim očima”, odgovorio je. Abu Omar je ispričao da je dvije godine ranije, u Ras al-Ainu, još jednom gradu uz sirijsku granicu, s grupom džihadista promatrao pokus sa 3,5 grama crvene žive i spremnikom klora. Stvar je izveo Abu Sulejman al-Kurdi, zapovjednik manje skupine koja se nedavno pridružila ISIL-u. Umočio je iglu u crvenu živu, a potom u klor, prebacujući kap žive u klor. Svi su pobjegli iz sobe, prepričao je Abu Omar. Amerikancu to nije bilo osobito uvjerljivo: i bez crvene žive morali bi pobjeći već zbog klora, koji može biti smrtonosan ako ga udahnete. No Abu Omar nema nikakve sumnje.

Još jedan sitni ratni profiter, švercer Safi al-Safi, ispričao je američkom novinaru kako najmanje 15 ljudi iz njegova sela prodaje “crvenu živu”. Uzmu živu i crveni ruž za usne, koji razmrve i usitne, pa umiješaju u živu. Ali ne trži se samo crvena živa. Tu je i zelena živa, posebno na cijeni kao afrodizijak, pa srebrna živa, koja se koristi za liječenje neizlječivih bolesti. Najskuplja nije crvena živa, nego još tamnija “robovska krv”, koju razni šamani koriste za dozivanje duhova. Crvena živa ovdje je duboko ukorijenjena u lokalnom folkloru i narodskim vjerovanjima, punim besmislica i praznovjerja.

Najluđu priču američkom novinaru ispričao je švercer Fejsal: u strahu od američkog imperijalizma, Rusi su pred kraj SSSR-a crvenu živu skrivali u singerice, stare šivaće mašine. Koliko je ta legenda uhvatila korijena, pokazuje priča da je nekome uspjelo prodati singericu u Saudijsku Arabiju za 50.000 dolara, kako je to agencija Reuters prenijela 2009. Fejsal je žrtva promjene američke politike: htio se pridružiti vojnim snagama za borbu protiv ISIL-a, koje je podržavao Pentagon. Dok je Fejsal čekao da Amerikanci provjere je li podoban da se pridruži antiislamističkim postrojbama, Washington je obustavio projekt. “Imaš dvije vrste žive: toplu i hladnu”, objašnjava. Ova hladna naziva se još i duhovna živa. Može je se pronaći u starim rimskim grobovima. I poslije su se kraljevi i sultani pokapali s njom. Stare žene su je nosile oko vrata kako bi odagnale zle duhove. Danas je koriste bogati muškarci kao afrodizijak. Samo ova druga, vruća živa, koristi se u nuklearnim bojevim glavama. I ona u Siriju dolazi iz Sovjetskog Saveza.

A kako se zaštititi od prevaranata? Jednostavno! Metodom zlata i češnjaka: ako uzmeš kap žive, kad kreneš prema njoj s češnjakom, ona će bježati od njega, protumačio je Amerikancu treći švercer Abu Zaid. Uzmi zlato i miči ga iznad nje i kap će se pomicati lijevo desno krećući se za zlatom. Fejsal je sto posto uvjeren da su Rusi zapakirali crvenu živu u paketiće s kojima moraš biti ekstremno oprezan. “Ako otvoriš kutiju, u radijusu od osam kilometara sve će biti uništeno”, objašnjava on Amerikancu. Da, ali kako onda izvaditi kap žive za eksperiment s češnjakom? Osim u starim šivaćim mašinama, Rusi su crvenu živu skrivali u starim tranzistorima i televizorima. Nisu baš sve singerice sumnjive. Moraju na sebi imati oznaku s leptirom, tvrdi Abu Omar, onaj prvi.

Prije nego što krenete uništavati bakinu mašinu, odite na Google i pogledajte što piše o crvenoj živi. Međutim, legenda živi i teško da će skoro biti iskorijenjena: u lipnju su turski mediji objavili vijest o dvoje Gruzijaca koji su pali pokušavajući prodati crvenu živu. Na jugu Afrike svako malo netko pogine jer tamo kruži priča da se crvena živa krije u protutenkovskim minama, koje onda ljudi krenu sami demontirati. Nije onda čudo da se i ISIL-ovci žele dokopati misterioznog oružja koje bi im pomoglo da, puno lakše nego što su mislili, unište svijet.