Vladimir Putin je sa ironičnim smiješkom promatrao Brexit. Ujedinjena, snažna Europa, koja je odlučno prkosila svim njegovim planovima i ambicijama je preko noći pukla i prepustila se nevjerici i međusobnom optuživanju.
Ideja o Brexitu kao o automatskim vratima kroz koje će Putin pobjedonosno ući u Europu i uspostaviti svoju dominaciju duže je vrijeme dominirala medijima. No ako pobliže pogledamo, vidjet ćemo da su stvari ipak – kako je i običaj u međunarodnim odnosima – puno kompleksnije. Bez sumnje, Brexit je za Moskvu jedinstvena prilika, ali i veliki izazov na koji će reagirati sve velike sile. Tako bi se umjesto automatskih, Putin mogao naći zapetljan u kružnim vratima poput Larryja Appletona iz uvodne špice Potpunih stranaca.
Prošla je godina za Putina bila iznimno teška. Nakon besciljne paravojne avanture na istoku Ukrajine i aneksije Krima, EU i SAD su gotovo jednoglasno uveli sankcije protiv ruske političke elite i krupnih kompanija. Nagli pad cijena nafte stvorio je dodatne ogromne probleme za financijski i politički oslabljenu Rusiju. Ruski embargo na uvoz europskih namirnica je ponajprije oštetio ruskog potrošača te nije pokrenuo očekivanu lavinu nacionalnih protesta protiv politike Bruxellesa. Energetski divovi, suočeni sa padom prihoda i nepokolebljivom nakanom Europe da pronađe druge dobavljače i razvije obnovljive izvore energije, izgubili su dominaciju nad osnovnim tržištem. No Putinu je najteže od svega palo što je njegova vojno zastrašujuća, ogromna nuklearna velesila odjednom postala izolirana i ignorirana, a male i – po njegovom mišljenju – beznačajne zemlje – previše drske i samouvjerene.
Velika Britanija je bila jedna od osnovnih pokretača sankcija protiv Rusije. Sada, u svjetlu ogromnih problema koje je Brexit stvorio prvenstveno za samu Britaniju, teško da će odnosi sa Rusijom biti na popisu prioriteta Krune. S druge strane, Moskva će se pokušati „u četiri oka“ zbližiti sa Londonom, što je nedugo nakon referenduma potvrdio Putinov glasnogovornik Dmitri Peskov. Imajmo na umu da je London važno odredište ruskog kapitala koji mahom pripada ljudima iz Putinovog okruženja. U jeku zahlađenja odnosa, financijske aktivnosti ruskih oligarha u Londonu su postale teže, ali u slučaju povoljnog restrukturiranja britanske vlade, stvari bi se mogle promijeniti. Putinu bi svakako više odgovaralo da N. Farage i B. Johnson nisu napustili ring – nije tajna da obojica gaje simpatije i poštovanje prema Putinu. Kremlj će sada morati pokazati sva svoja lobistička i financijska umijeća kako bi u britanskoj političkoj auli magni ostao duh pobune. Theresa May, koja će zamijeniti D. Camerona na dužnosti premijera slovi za čvrstu i odlučnu ženu, ali se o njoj piše i da ima loš stav prema ljudskim pravima.
Bitna je i činjenica da je London krupno euroatlantsko sigurnosno-obavještajno čvorište. Prisjetimo se kontroverzne situacije oko odbjeglog ruskog agenta A. Litvinjenka koji je bio otrovan radioaktivnim polonijem. Direktno upletena ili ne – nesmetano djelovanje u engleskoj sivoj obavještajnoj zoni je za Moskvu od životne važnosti, i Putin ne želi da išta ograniči djelovanje njegove dugačke ruke na londonskom tlu.
Izlaskom Velike Britanije EU gubi političkog, gospodarskog i vojnog teškaša koji se u svim značajnim kategorijama nalazi pri vrhu svjetskih ljestvica: po snazi vojske, nuklearnom naoružanju, po gospodarstvu i doprinosu proračunima EU-a i NATO-a. Uza sve nabrojeno, London je bila diplomatska sila koja je doprinosila europskom jedinstvu i oko drugih vanjskopolitičkih pitanja poput Bliskog Istoka i Libije. Kako stvari stoje, Ruski planovi u Siriji nisu gotovi pa Brexit Putinu daje prostor za nesmetan nastavak izgradnje svoje bliskoistočne politike.
Sve ovo jako dobro shvaćaju i sa druge strane Atlantika. Velika Britanija je sigurnosni most između Washingtona i Europe i oslonac u promoviranju američkih interesa. Međutim, osnovna odlika zapadnog svijeta – demokracija – ide na ruku Moskvi. Demokracija koja je dovela do Brexita, može uroditi i Donaldom Trumpom sa kojim je Putin već uspostavio neverbalno razumijevanje. Kako se američki sigurnosno-vojni establišment bori za pobjedu H. Clinton, tako se i ruski lobisti zalažu za pobjedu D. Trumpa. Unatoč izlasku iz političkih struktura Europe, London ne gubi, već dobiva na značaju. Tako da Putina čeka težak zadatak, a bitka za Britaniju tek počinje.
Na kontinentu su stvari puno pikantnije. Teorija o europskim zemljama koje su pod tlakom izvana (čitaj: iz Amerike) nametnog Europskog projekta, i o nastojanju tih zemalja vratiti svoj suverenitet je u zadnje vrijeme osnova Putinove retorike i raison d’être njegove vanjskopolitičke i unutarnje propagande. U tom kontekstu, Brexit i reakcija raznih državnika i EU dužnosnika su za Putina potvrda ispravnosti njegovih pogleda te slikovit prikaz europske slabosti i disfunkcije. Putin se nada da će sada biti lakše direktno pregovarati sa europskim zemljama o uzajamnom ukidanju sankcija. Službena izvješća EU-a ne skrivaju da je ruski embargo pogodio i europske proizvođače – ne toliko da se potaknu ogromni prosvjedi, ali sasvim dovoljno da običnom poljskom poljoprivredniku skoči tlak na spomen službene politike Bruxellesa. Putin neće propustiti priliku manipulirati osjećajima „malog čovjeka“ i predstaviti ideju uzajamnog ukidanja sankcija kao znak velikodušnosti i blagonaklonosti Moskve. I plin bi mogao ponovo postati element nagodbi i utjecaja sa popustima. Unatoč ogromnim rusko-kineskim planovima, Europsko tržište je ovdje i odmah, baš kao što je – unatoč Europskim planovima o razvoju obnovljivih izvora, uvozu iz Turkmenistana i uvozu ukapljenog plina – Ruski plin ovdje i odmah. Rusiji treba novac, a europskim zemljama jeftin plin. Brza i jeftina rješenja od kojih država i stanovništvo profitiraju na licu mjesta bez strategije i truda, omiljeni su alati nacionalističkih, desnih, sofističkih i intrigantskih vlada. I Moskva računa upravo na takve.
Prošlih je godina isplivalo dosta dokaza o ruskom financiranju takvih, desno-nacionalističkih snaga u pojedinim europskim državama. Marine le Pen je najpoznatiji slučaj. Istovremeno, ruski međunarodni kanal Russia Today, unatoč brojnim optužbama u falsificiranju i prevrtanju činjenica dobro posluje i uživa u ogromnom proračunu. Bruxelles situaciju shvaća ozbiljno: EU je čak stvorila poseban odjel do zuba naoružanih medijskih zelenih beretki koji se bore sa ruskom propagandom i razjašnjavaju pojedine tekstove koje objavljuju ruski državni mediji. Bez obzira kome simpatizirate i u čija usta stavljate istinu, takozvani „hibridni rat“ već je tu.
Ako ste pomislili da se Putinov utjecaj rasprostire samo na manje Europske zemlje sa desnim vladama poput Mađarske, razmislite ponovo. Ovih je dana u Foreign Policyju objavljen članak o povratku „Schröderizma“ u Njemačkoj. U članku se navodi kako je G. Schröder – veliki Putinov pristalica i prijatelj kojeg je potonji svojedobno smjestio u nadzorni odbor Sjevernog toka — iza sebe ostavio sljedbenike koji bi na slijedećim njemačkim izborima mogli vratiti Njemačku na tračnice uzajamnog partnerstva sa Moskvom. Ne radi se samo o Schröderu; u svim velikim Europskim zemljama Putin ima podršku utjecajnih prijatelja na samom političkom vrhu. Silvio Berlusconi, Nicolas Sarkozy i Tony Blair su bliski Putinu ljudi koji imaju svoje političke sljedbenike, učenike i razgranate krakove konzultantske i lobističke hobotnice.
Na Putinovoj je strani i izbjeglička kriza koja neminovno vodi ka razgovorima o kvotama, suverenitetu, obrani granica pa čak i o vjerskom identitetu. Kremlj podržava anti-EU sentimente (koje pakira u omot prava na izbor i slobode), pokazuje razumijevanje za suverenitet i upozorava na prijetnju terorizma. Za brojne političare i građane (i Hrvatska je dobar primjer), Putinovo je razmišljanje staloženo i logično. Na primjer, Putin hrabro govori o vjeri i „tradicionalnim moralnim vrijednostima“ – nešto o čemu zapadni demokratski političari ne žele govoriti. Mnoge stvarne probleme EU-a i zapadnog svijeta, poput korporativizma, eurokracije, netransparentnih političkih i financijskih mehanizama i sumnjivih avantura sa prisilnim uvođenjem demokracije Putin komentira sa dosta vještom ironijom i čuđenjem. Istovremeno je mnogima privlačan kao uzor muškosti, hrabrosti i odlučnosti. Ne treba nas čuditi da se brojnim ljudima čini kako je u stvari Putin jedini pravi i iskreni prijatelj Europe i europske civilizacije.
Sa druge strane, ruske se međunarodne pričuve smanjuju i to ima svoj učinak na cijelu situaciju. Putinov obavještajni i vojno-represivni aparat je zadnjih godina strahovito narastao (Putin je čak stvorio novu Nacionalnu gardu), i povećao troškove. Naravno, za obavještajno-vojni aparat sredstava će uvijek biti –„siloviki“ su stupovi na kojima se drži Putinov režim. Ipak, Putin ne želi ispitivati granice lojalnosti raznih vanjskih krugova aparata i odugovlačiti do hipotetskog trenutka kada bi se financiranje dijelova te vojske moglo obustaviti. Stoga pod svaku cijenu mora pridobiti povjerenje Europskih zemalja da bi se odnosi normalizirali, sankcije ukinule, a međunarodne banke obnovile poslovanje i kreditiranje Rusije i ruskih kompanija. Druga je opcija, nažalost, samo konflikt čija će vatra spaliti sve unutarnje društvene i financijske probleme.
Kako sam već rekao, stvari su pikantne. Ako se sve ovako nastavi, američka vanjska politika bi se mogla naći pred forsiranim izborom: Azija ili Europa? Obamin zaokret prema tom dijelu svijeta trebao je ojačati američki položaj u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji i baciti izazov rastu vojne moći Kine. Ali ako Washington paralelno odluči suzdržati i rast utjecaja Rusije, morat će raspodijeliti snage na dvije fronte. To je logistički, diplomatski i financijski vrlo zahtjevno, a ako uzmemo u obzir vječni Bliski istok i Afganistan – gotovo neodrživo. Takvo opkoljavanje čitave Euroazije moglo bi potaknuti i dodatno zbližavanje Rusije i Kine.
Za sada sve govori u prilog tome da će SAD, kao i nakon 1945., morati odabrati Europu. Mogućnost Putinovog povratka u Europu ljuti i plaši neke zemlje bivšeg Varšavskog pakta koje se sjećaju „bratskih“ tenkova u svojim zemljama. U strahu od moguće ruske agresije, Poljska i baltičke zemlje su na zadnjem sastanku NATO-a u Varšavi dogovorile konkretnu vojnu podršku. Trenutno su Poljska i Estonija nakon SAD-a jedine dvije istočnoeuropske zemlje koje ispunjavaju NATO-v kriterij vojnih troškova od najmanje 2% BDP-a. NATO tenkovi na granicama Rusije i Bjelorusije stvorit stvoriti će za te zemlje osjećaj sigurnosti, ali i veliku napetost koju će kasnije biti teško smanjiti.
Iz svega proizlazi da je Europa ponovo centar svijeta za obje velesile. I ponovo sve miriše na zero-sum igru.
Spomenuti Kineski faktor u Europi će za Putina biti više problem nego pomoć. Peking je uzeo zamah i punom parom gradi Novi put svile. Kini treba mirna i stabilna Europa bez vojnih napetosti i nacionalističkih podjela. Putinove intervencije mogu poremetiti kineski koncept i trilijunski projekt, tako da možemo biti uvjereni da će Peking nježno, na Kini svojstven način upozoriti Moskvu o neželjenim posljedicama. Xi Jinping je za vrijeme službenog posjeta Tsiprasa Pekingu izjavio da je „Grčka najpouzdaniji kineski prijatelj u EU“. Tako je Kina dala do znanja da je zauzela Grčku i da ozbiljno namjerava zauzeti čitav jugoistok Europe. Ta ista jugoistočna Europa je i u domeni ruskih interesa, tako da možemo očekivati zanimljivu diplomatsku borbu i pokušaje pronalaska kompromisa na relaciji Peking-Moskva.
Brexit bi mogao na duže vrijeme odgoditi novi val proširenja Europskog projekta na zemlje poput Ukrajine, Srbije ili Crne Gore. Ukrajina je u najgorem položaju – bilo kakve skice njene zapadne budućnosti ispiru se teškim kapima kiše realnosti. Ona će biti ostavljena i možda čak iskorištena za licitaciju između Putina i Zapada. Novi europski nacionalizam i ovdje je na strani Putina. Na primjer, poljski nacionalisti, koji su dolaskom na vlast stranke Pravo i pravda znatno ojačali, gaje veliku mržnju prema Ukrajini zbog pokolja Poljaka u Istočnoj Galiciji za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Tako se malo po malo usporava zapadna integracija zemalja koje Moskva smatra svojim primarnim i sekundarnim geostrateškim pojasevima interesa.
Još za vrijeme svog rada u KGB-u u njemačkom Dresdenu, Vladimir Putin bio je svjedok raspada ne samo SSSR-a, nego i čitavog transkontinentalnog sustava sovjetske dominacije. Za čovjeka odanog jedinstvu i monolitnosti Sovjetskog saveza, to je bio duboki šok koji se sa vremenom samo pojačavao.
Unatoč pokušaju zbližavanja sa zapadnim zemljama nakon svog ustoličenja, kada je čuveno izjavio da nije protiv članstva Rusije u NATO-u, Putin se sve više uvjeravao da je Zapad još uvijek neprijatelj. Tu je bio i raspad Jugoslavije te proširenje EU i NATO-a na Istok koje je Putin u glavi spleo u jedno klupko konca. Osjećao se prevareno i izigrano. Euroatlantski savez je jačao, a Putinovi pokušaji gospodarske i vojne integracije post-sovjetskog prostora nisu urodili željenim plodom. Čak ni veliki, transnacionalni projekti poput Šangajske organizacije za suradnju nisu pomogli stvoriti novi poredak, alternativu i protutežu SAD-u. I eto, Putin je doživio trenutak kada zapadni svijet puca i škripi. Taj isti zapadni svijet, koji je po Putinovom dubokom uvjerenju, orkestrirao i skrivio raspad SSSR-a te nepravedno prekrojio svijet po svojoj volji.
Na svojoj strani Putin ima i većinu pučanstva koji će ga odano slijediti. Za većinu Rusa, Europa je metafizički vezana za Rusiju zbog tragedije Drugog svjetskog rata u kojoj je Rusija odigrala svoju značajnu ulogu u oslobođenju Europe od nacizma: Europa je natopljena ruskom krvlju pa zato nikad ne može biti strana ili do kraja neprijateljska. Duboko u ruskoj svijesti, Europa koja se ujedinila u nakani da naudi Rusiji je nešto poput grešnog sina. Zaluđenog i zavedenog svjetlima velegrada, ali sposobnog opametiti se, otrijezniti, zamoliti oprost i dobiti ga.
Brexit je Moskvi pružio jedinstvenu priliku da napokon formulira i predloži svijetu svoju paradigmu, svojevrsni „treći put“ za sve one, koji su nezadovoljni EU-om i SAD-om. Ta alternativa će mnoge privući iako taj izbor kvalitativno i u apsolutnom smislu ne nosi nikakve promjene. Kako je rekla gospa Galadriel u Gospodaru prstenova, „Umjesto Tamnog gospodara, dobit ćete Kraljicu. Svi će me voljeti i očajavati!“
Brexit je otvorio brojne mogućnosti koje će Moskvi biti jako teško realizirati. Najžešća borba sigurno će se voditi u skrivenoj od svakodnevnih pogleda obavještajnoj zoni. Na površini bi mogli vidjeti male provokacije i propitkivanje vojnih mogućnosti. Time će se prvenstveno baviti Rusija koristeći svoju taktiku nijekanja odgovornosti i zahtijevanja „jako čvrstih dokaza“ svaki put kada će se ruski zrakoplovi malko izgubiti u zračnom prostoru NATO-a.
Iskreno se nadam da će sve biti sasvim drugačije. U međuvremenu, savjetujem vam da poslušate pjesmu Dublinersa Protect and survive i opustite se, jer kome je suđeno da pogine u nuklearnom ratu, taj se ne može utopiti.
Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.