Irangate kao uvod u pokolj Šijita i Sunita, s Obamom kao kumom

Rijetko je netko došao i na koju poziciju u svijetu sa toliko nade, kao onomad Jimmy Carter za predsjednika SAD-a. Dana nije bilo u kampanji kada nije držao govore o tzv. “Helsinškoj korpi” ili skupu nikada saživjelih dokumenata o ljudskim pravima OSCE-a, o slobodama, boljem životu i sličnim, danas znamo, floskulama uobičajenim za Demokrate u SAD-u, naručito pred izbore. Dan nakon inauguracije, hladno je promrsio kroz zube da drugu Brežnjevu treba omogućiti da SSSR reformira iznutra. Moj prijatelj, šokiran i zaledjen kao i golem dio Istoka do kojega je to doprlo, hladno je prokomentirao sa … nije mi poznato da je ikada došlo do samoizlječenja sifilisa…

Nije moglo gore. U stvari jeste. Taman kada smo se navikli da je Tito dobio još jednog američkog predsjednika za obožavaoca, neki đavo mu nije dao mira pa je u Pariz poslao senatsku delegaciju, svakako sastavljenu samo od svojih, na čelu sa podpredsjednikom Walterom Mondaleom da vidi Ajatolaha Homeinija, prije svega kao moguću zamjenu za već poluludog šaha, umirućeg Mohameda Rezu Pahlavija. Po povratku su mu prenijeli da je riječ o svetom čovjeku. Obradovani predsjednik i privatno pripadnik jedne talibanski radikalne protestantske sekte u rodnoj mu Džordžiji, dao je zeleno svjetlo za zamjenu bolesnika. U organizaciji DGSE ili neupućenima francuske obavještajne službe, sveti čovjek je jumbo jetom Air Francea sletio u oduševljeni Teheran. Na samom aerodromu je u danas “legendarnom” govoru zaprijetio svakom zapadnjaku, uključujući i ove koji su ga doveli na vlast, da će mu odsijeći desnu ruku. I to ne metaforički. Jimmy Carter je samo tom glupošću već osigurao mjesto najgoreg potusa u modernoj povijesti.

Euforija sa kojom je dočekan, ne samo u zemljama naseljenim sa Šiitima, donijela je oživljavanje političkog Islama, osobito u zemljama sa diktatorskim arapskim režimima i još preciznije, zaljevskim zemljama na čelu sa S.Arabijom. Strava od mogućih udara muslimanske sirotinje po vlastodršcima, kao plima se širila muslimanskim svijetom. To je hitno trebalo zaustaviti. Samo se tražio izvršilac radova da mu se da carte blanche. Sadam je bio pod nosom. Naoružan do zuba, osobito oružjem proizvedenim u SFRJ – što je uključivalo i bojne otrove tipa Vx i Sarin – Irak kreće na juriš i već je za nekoliko tjedana bio na putu za Teheran. Sve mu je bilo potaman, američki taoci u veleposlanstvu u rukama poluludih pasdarana, Iran bez ikakve protuzračne zaštite…

Naime, čim je došao na vlast, Homeini je razoružao drugu najmoćniju vojsku Bliskog istoka, obezglavio je, a čuvenu šahovu gardu, Besmrtnike, jednostavno poklao. Pilote jedine zemlje van SAD-a sa Grummanovim F – 14 kama, izmasakrirao, da je jedva šaka preživjela i zapravo obezglavljeni i u kaos bačeni Iran, servirao Sadamu na pladnju. Tada se dešava čudo. Pok. Ronald Reagan, guverner države Kalifornije, kreće u trku za potusa. Očajna i akcijom spašavanja talaca osramoćena vojska SAD-a, šalje signale budućem spasiocu i tada bojnik, Oliver North, mu se još u samoj kampanji diskretno stavlja na raspolaganje, potpuno svjestan što će se desiti ako Irak sruši Iran, još pod uvjetima embarga koji uveo Carter radi talačke krize i koji je mogao skinuti samo Kongres. Misija, spasiti Iran! I izvući taoce. No kako?

Pa jednostavno. Obratiti se jedinom pouzdanom savezniku u okruženju. Izraelu. U tom trenutku sa Menechemom Beginom kao predsjednikom vlade. Ne želeći da mu arhineprijatelj Sadam dobije taj rat, dopušta Memunehu – upućeni znaju o kome je riječ, a neupućenima je nebitno – da organizira sve što treba za spas Irana. Nije se u sebi obazirao ni na antisemitsku, ni na antiizraelsku retoriku novih vođa. Kao i Netanyahu danas i Begin je onda znao da Iran nije, niti će ikada biti stvarna prijetnja ni Izraelu ni Židovima. Sve ubrzava Reaganova masivna pobjeda i puštanje talaca. Olie North je obavio savršen posao. Za uzvrat, grupa izraelskih pilota sa četrnaeski simultanih F – 15, predvodjena puk. Ilanom Ramonom, vođom napada na irački nuklearni reaktor, odlazi u Iran i preko noći osposobljava lovce za bitku. Za par tjedana nebo nad Irakom je pometeno i bojišnica sa već skoro potučenom iranskom vojskom, stabilizirana. Tu sve i ostaje do primirja uoči 1. golfskog rata. Koštalo ukupno 1,5 – 2,5 milijuna žrtava. Poraz spoljne politike Carterove administracije, ulazi u sve udžbenike svijeta kao primjer političke gluposti udružene sa pogrešnom upotrebom sile.

(Da ostane zabilježeno, 25.000 Židova u Izraelu, podrijetlom iz Irana, sve redom vrlo kvalificiranih vojnika, stavlja se na raspolaganje svojoj staroj domovini za obranu od Sadama. Uplašen mogućim posljedicama u muslimanskom svijetu, Homeini odbija. O cijeloj priči Al Jazeera je snimila odličan dokumentarac). Naoko, svi su naučili lekciju. Iran i Homeinijev nasljednik Ali Hamnei, osobito. Izrael?! Oni svakako! Savršeno im je bilo jasno da su Arapi dobili prijetnju od stoljećima ugnjetavanih Šiita i olakšavanje od do tada skoro uniformne politike svih zemalja u okruženju. Dobili su državu čiji lideri uprkos svakodnevnim prijetnjama uništenjem, stvarno moraju djelovati bitno drugačije. A to je vidio Olie North!

(Nevažno, no još jedna posljedica Izraelsko – Iransko – Američkog deala je bilo i spašavanje izgažene Nikaragve, iranskim novcem i oružjem. Stoljeće Somoza i Ortega je bilo previše i za ozbiljnije zemlje, a ne za jednu poljoprivrednu ekonomiju polufeudalnog tipa. Kontraši su dobili iransko oružje i novac. Svijet je dobio Cubu manje. Pok. Ronald Reagan je dobio istragu u Senatu, istraga je dobila ime IRANGATE, a lojalni vojnik Oli North je sve preuzeo na sebe. Danas sam siguran da ne postoji vojnik vojske SAD-a koji bi tako zaštitio ovog predsjednika!)

Sadašnje potpisivanje ugovora o neširenju atomskog oružja, ukratko, skida sankcije Zapada Iranu i Iran ne obavezuje ama baš ni na što. Pa zašto se onda pregovaralo? Jednostavno, pregovaralo se da Bijela kuća nakon skoro 7 godina unutrašnjih i vanjskih promašaja od Bliskog Istoka do BiH, uknjiži što bilo za onog Nobela koji je tzv. predsjednik SAD-a dobio kao avans. Iran ostaje tu gdje jeste, na max godinu od The Bombe, a Saudijska Arabija i sateliti napokon trebaju odgovoriti Bogu i povijesti koliko su zapravo spremni?!

Koliko je spremna Saudijska Arabija, glavni finansijer pakistanske bombe i vlasnica po obavještajnim procjenama 6 komada, da ih stvarno upotrijebi? I protiv koga zapravo? Jer ako ih zaista ima, mogu biti samo tzv. gravitacione i trostupnjevane, fuzija, što znači ako padne na najsjeverniju točku Izraela, radijacija će zagaditi sve daleko južnije od Meke i Medine. To isto važi i za Iran. Što me navodi na samo jedan zaključak. Vrlo gadan zaključak.

Sprema se finalni obračun Sunita i Šiita, a glavni kum pokolja će biti nesposobnost Baraka Huseina Obame, njegovog državnog tajnika Johna Kerrija i kompletne administracije. I novi slučaj Irangate, bitno gadniji od starog. U tom slučaju, Cartera ćemo zaista praviti od blata…

You may also like