Intervju: Čikotić o mikrosolarima i drugim energetskim temama

Povodom prijedloga zakona o samoopskrbi energijom, ali i o drugim energetskim temama, razgovarali smo s bivšim državnim tajnikom za energetiku, privatnim poduzetnikom i članom glavnog odbora Mosta, Antom Čikotićem.
Zakon o samoopskrbi električnom energijom fokusira se na ugradnju malih solarnih sustava, ali i malih vjetrenjača. Kolika je procjena takve proizvodnje električne energije i kome će se najviše isplatiti?

Prijedlogom zakona o samoopskrbi ponajviše se cilja na male kupce električne energije koji su do sada bili apsolutno isključeni iz mogućnosti pristupa sustavu povlaštenih proizvođača a to su prvenstveno građani i mali i srednji poduzetnici. Upravo građani najviše doprinose uplatama u sustav poticaja u koji se godišnje slijeva preko 1.5 milijarda kuna,

a u zadnjih 10 godina samo je 115 fizičkih osoba iskoristilo zakonsku mogućnost da postanu povlašteni proizvođači čemu je apsolutno najviše doprinio kompliciran i netransparentan zakonski okvir. Zbog smo pripremili ovako jednostavan i jasan zakon koji se može implementirati u vrlo kratkom roku, uz malo političke volje.

95 posto kućanstava u Hrvatskoj godišnje potroši električne energije koliko je jedan fotonaponski sustav od 10 kW u godini proizvede. To je polazišna točka koja nam daje za pravo vjerovati da bi u roku od 3 godine mogli u pogon pustiti 80.000 mikro postrojenja i to bez značajnijih utjecaja na stabilnost sustava. Time bi svim tim proizvođačima isplatilo uložiti novac za budućnost, opskrbljivačima bi se otvorio prostor da ponude nove modele financiranja, instalaterima bi se otvorilo tržište, proizvođačima bi se otvorio prostor za otvaranje i proširenje proizvodnih kapaciteta, država bi povećala udio energije iz vlastitih, obnovljivih resursa, svima se isplati.

Što će se dogoditi s viškom proizvedene energije?

Već u prijedlogu zakona govorimo o samoopskrbi tj. o proizvodnji za vlastite potrebe. Samim time smo u zakonu predvidjeli da se i planirana proizvodnja uskladi s potrošnjom. Pošto je godišnja potrošnja relativno stabilan podatak i sustav se može vrlo jednostavno prilagoditi vlastitim potrebama. Eventualni višak proizvedene energije bi se prenosio na opskrbljivača, besplatno. To je iz dva razloga. Prvi je da zakon stvarno zaživi kao samoopskrba a drugi je zbog zakonskog tretmana mikro proizvođača koji ih stavlja u isti koš kao i velike, pitanje prihoda, poreza i sl. S druge strane, modeli za one koji žele komercijalno raditi proizvodne pogone iz OIE bi trebalo riješiti unutar zakona o OIE i VUK.

Kako bi, prema vašem prijedlogu, tekao postupak instalacije takvih sustava za kućanstva, a kako za poduzetnike? Postoji li mogućnost financiranja kroz poticaje ili sredstvima iz EU fondova?

Postupak bi trebao biti jednostavan, one-stop-shop, Operator distribucijskog sustava uz obavezno rješavanje predmeta u roku od 15 dana. Za moguća sufinanciranja postoje programi poticaja iz EU sredstava. Neke od njih smo napravili još dok smo bili u Ministarstvu kao što je program za turizam i industriju. Da se tu mnogo toga napraviti ali jasno je da se i bez sufinanciranja ovakav sustav isplati u 6-8 godina. Uz udruživanje kroz zadruge, uz nove financijske modele s opskrbljivačima još i manje.

 Možete li objasniti kako se ovim Zakonom planira pomoći siromašnim građanima?

Siromašnim građanima možete pomoći ako im date vaučer od 200 kn da plate struju ili im možete sustavno i dugoročno riješiti problem računa za električnu energiju putem samoopskrbe. Ne zaboravimo da opskrbljivači godišnje izdvoje 120 milijuna kuna za tzv. vaučere a kroz lokalne proračune se za pomoći za grijanje i električnu energiju potroši još 70 tak milijuna. Iz tih sredstava se godišnje može jako velikom broju energetsko siromašnih dati dugoročno rješenje. Ukoliko bi FZOEU napravio objedinjenu javnu nabavu i tih 200.000.000 milijuna kuna što ih centralna država i regionalna samouprava daju za vaučere i drva za ogrjev mogli bi napraviti od osam do deset tisuća mikrosolara energetski siromašnima i kroz par godina riješiti problem energetskog siromaštva i generirati nemalu uštedu od dvjesto milijuna godišnje. Time bi se probudile gospodarske aktivnosti i stotine instalatera i obrta bi imalo posla što bi dalo poticaj mladima da ostanu u RH.

Može li Hrvatska ispuniti obavezu proizašlu iz potpisivanja Pariškog sporazuma da se staklenički plinovi moraju smanjiti za 40 posto do 2030. godine? Kakve kazne su predviđene ako to ne ostvari?

Ne želimo razmišljati o kaznama kada imamo ciljeve koje možemo postići kroz aktivnu politiku i prije roka, a za predviđeni rok ih premašiti.

Kako su pitanje mikrosolara uredile zemlje iz regije i EU, a kako Hrvatska koristi milijardu i pol kuna koje se godišnje ulažu u sustav HROTE?

Niz zemalja je sustav za mikro proizvođače uredio na ovakav način, uz manje ili veće varijacije. Uglavnom nigdje se nije postavilo pitanje, trebali li nam to ili nećemo jer ćemo uništiti sustav. I najnovije smjernice EU i Energetske zajednice jasno upućuju u kojem smjeru se ovakvi sustavi trebaju razvijati. Trenutno Hrvatska 1,5 milijardu kn poticaja troši na mali broj proizvođača, mali s obzirom o koliko novaca govorimo. Sam pokazatelj da je u zadnjih 10 godina samo 115 fizičkih osoba ušlo u sustav poticaja dovoljno govori u kojem smjeru su išli vjetrovi. Mislim da bi bilo pošteno i za Hrvatsku izuzetno bitno da se sada napravi zaokret i malo u cijelu priču energetske tranzicije uključi i narod.

Zašto Hrvatska, s obzirom na resurse, ne izvozi električnu energiju, već upravo suprotno?

Zbog toga što svoje resurse zanemaruje, neću govoriti o tome je l’ to namjerno ili ne, ali je jasno. Drugi važan faktor je politički utjecaj na donošenje strateških energetskih odluka. Evo upravo politički utjecaj je kriv što u sektoru OIE imamo takav kaos. Slično je i u drugim energetskim sektorima.

Postoji li još neki obnovljivi izvor energije u koji bi se isplatilo uložiti u Hrvatskoj? Koji su trendovi u elektroenergetskom sektoru?

Geotermalni potencijal u kontinentalnoj hrvatskoj je golem i prilika za razvoj. Novi zakonodavni okvir za istraživanje geotermi koji smo pripremili u suradnji s agencijom za ugljikovodike dok smo participirali na vlasti, a koji je sada u saborskoj proceduri zasigurno će stvoriti uvjete za brži razvoj geotermi na koje se veže niz gospodarskih aktivnosti. Proizvodnja električne energije, podrška sustavu toplinarstva koje je zapušten, zdravstveni turizam, poljoprivredna proizvodnja, praonice su neke od mogućnosti koje se otvaraju i, ukoliko budu imali podršku lokalne zajednice, sigurno će se naći zainteresiranih investitora.

S druge strane, postoji ogroman interes u vjetru koji ima 3 puta više zahtjeva od trenutne kvote. Treba sagledati koliko je njih zainteresirano i bez izdašnih subvencija se upustiti u proizvodnju. Očekujemo od energetskog regulatora da ambicioznije uredi regulativu koja će pratiti europske trendove i raditi u korist podizanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva što je u nacionalni interesa. Svima će biti lakše kada se donese energetska strategija.

Kada bi vaš prijedlog Zakona mogao biti usvojen i stupiti na snagu?

Nadamo se da će doći što prije na dnevni red. Sada ga predstavljamo klubovima, pojedincima i udrugama kako bi ovu temu stavili u fokus javnosti. Zbilja se nadamo da će jednoglasno biti usvojen jer on nije prepreka nikome, a prilika je za razvoj, otvaranje novih radnih mjesta, može biti snažan alat u smanjenju energetskog siromaštva, smanjuje uvoz energije i ne izaziva podjele jer u obnovljivim izvorima nema lijevih i desnih ni partizana ni ustaša.

Što mislite o situaciji s otkupom dionica INA-e? Je li iz današnje perspektive bilo mudro agresivno inzistiranje na arbitražnom procesu? Zašto je vaša stranka odustala od pregovora s Karlom Komarekom oko otkupa dionica INA-e?

Mi smo predstavili naš model otkupa dionica INA-e koji smo napravili u suradnji s ekonomskim i sektorskim stručnjacima. Model uključuje otkup Molovog dijela dionica INE putem SPV-a koji ne podrazumijeva prodaju 25% HEP-a, a podrazumijeva korporativno upravljanje, izlazak INA-e na burzu i profiliranje same kompanije kroz energetsku tranziciju.

Rezultat loših sektorskih i državnih politika su arbitražni procesi. Nadalje stranka ne može pregovarati već samo Vlada RH, niti je itko s naše strane pregovara mimo vlade, a pitanje INA-e nadilazi sektorsku politiku, zato je i osnovan Savjet na čelu s premijerom. Osim toga MND (Moravske Naftne Doly) je kompanija nedovoljno snažnog portfelja i tehnološkog nivoa za preuzimanje INA-e. Proizvodnja nafte im je pet puta manja od INA a plina proizvode čak 20 puta manje od INA-e.

Kako gledate danas na moguć dolazak Rosnjefta, a kako ste gledali prije nekoliko mjeseci? Što se promijenilo? Zašto mislite da je suspektno objedinjavanje rafinerijskog poslovanja u kompaniji koja je izlistana na burzi (INA)?

Dolazak Rosnefta, ruskog naftnog diva danas teško je danas zamisliti prvenstveno zbog političkog konteksta tj. američkih sankcija prema Rusiji. Eto nedavno je i Exxon Mobil bio prisiljen izaći iz zajedničkog posla (Joint Venture) s Rosneftom, o čemu je pisao Reuters.

(Zanimljivo je da je otac dogovora Rex Tillerson koji je sad kao State Secretary u poziciji da prekida posao koji je kao CEO Exxona dogovorio)

Inače smatramo da se u slučaju dolaska bilo kojeg potencijalno novog partnera američke, ruske, dalekoistočne, južnoameričke ili europske kompanije kao strateškog partnera; Vlada RH treba postaviti tako da se INA-i omogući obnova rezervi tj. da dogovor ne bude jedino vođen ruskim geopolitičkim interesima ovladavanja infrastrukturom već i jasno izraženim hrvatskim interesima (obnova rezervi, modernizacija rafinerija, transfer tehnologije i know-how-a).

Jeste li se kao stranka spremni ispričati onima koje je vaš predsjednik, u trenutku pada Oreškovićeve vlada, u središnjem dnevniku prozvao nacionalnim izdajnicima, jer su se zalagali za dogovor i povlačenje arbitraže?

Povjerenstvo za sukob interesa i Visoki upravni sud su potvrdili sukob interesa pa nema razloga za ispriku. Zna se tko je pokrenuo arbitražne procese i kako su oni postavljeni, a nakon što je objavljena arbitražna presuda u medijima iz presude još je jasnije da nema razloga za ispriku već bi se svi akteri s hrvatske strane koji su aktivno doprinijeli takvom rezultatu trebali sramiti.

Kakav je vaš komentar oko situacije u Petrokemiji?

Uprava stalno naglašava problem s cijenom transporta plina iako je ona smanjena za 20 posto prošle godine i da se smanji za 100 posto ne bi riješila negativne rezultate, ali to se prezentira kao najveći problem jer se ne želi suočiti sa stvarnim problemima. Sadašnja uprava je politički kadrovirana i morat će preuzeti odgovornost za eventualni ne uspjeh ne samo uprava, već i njihovi politički mentori. Petrokemija nam je važna i zadatak uprave mora biti da se transformira u održiv sustav. Da li taj sustav uključuje privatizaciju ili strateškog partnera neka kaže struka i dubinska analiza koju je potrebno napraviti. Održiv sustav i održiva poljoprivreda tj. proizvodnja hrane mora biti jedna od strateških hrvatskih grana. Nedopustivo je da nismo u stanju kroz poslovne modele slobodnog tržišta organizirati proizvodnju hrane i plasirati to kroz turizam kao zapravo izvoznu kategoriju. Hrvatska ima potencijala da u kratkom vremenu od turizma zarađuje ne desetak nego dvadesetak milijardi eura. Vrijeme je da se pokrenemo u tome smjeru.

You may also like