Ustavni je sud u ponedjeljak ukinuo presudu za slučajeve INA-MOL i Hypo bivšem premijeru Ivi Sanaderu koji je optužen te kasnije osuđen za trgovinu upravljačkim pravima kompanije INA-a. Ustavni sud nije želio ulaziti u meritum stvari, nije želio odlučivati o krivnji ili nevinosti bivšeg premijera nego je poručio kako se dogodio niz nepravilnosti u postupcima zbog kojih su narušena individualna prava, a zato bi se moralo ponoviti suđenje.
Kako sam obični promatrač, tek nešto upućeniji od prosjeka zbog praćenja medijskih informacija, a nikako upućenik u kazneno pravne stvari i procese, ne želim ulaziti u meritum možebitnog kaznenog djela i/ili presude Ustavnoga suda, nego u načelo individualizacije krivnje, piše Naimekajje.
Jer, samo slijepac ne vidi obim kaznenih djela koja su se stavljala ili se stavljaju bivšem premijeru na teret. Jednako tako, samo idiot smatra kako je Sanader mogao sam provesti sve te kaznene djelatnosti koje mu se stavljaju na teret. Čak ukoliko ga se označi kao navodnog organizatora djela, sasvim je bjelodano kako djela ne bi mogao izvesti bez cijele navodno poznate i navodno nepoznate mreže pojedinaca koji su, iz ovoga ili onoga razloga, pristali sudjelovati u navodnim djelima i/ili nepravilnostima. Bajka kako su baš svi bili prisiljeni sudjelovati zvuči toliko vjerojatno kao da cionist postane lider Hamasa. Usprkos sudjelovanju drugih individua, ozbiljnije procesuiran samo organizator.
Je li to pošteno? Naravno jest, potrebno je individualizirali svaku krivnju, no budimo onda dosljedni!
Vratimo se mi presudi u slučaju INA-MOL. Mađarska kompanija MOL, vrlo konzervativno komunicirajući s javnosti, nije željela komentirati presudu dok ne prouči spis. Ta s Hrvatskom su na arbitražnom sudu glede međuvlasničkog ugovora o upravljačkim pravima kojim im hrvatska strana spori upravljanje INA-om. Upravljače bi trebala imenovati Vlada RH u ime javnih vlasnika ostatka kompanije, a strateški je partner tek tu kako bi pomogao razvoju kompanije, ne odlučujući presudno o poslovnim procesima.
Tako je barem predvodnik “Operacije arbitraža”, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, komunicirao s javnosti posljednjih godina, od kako se, dolaskom u ministarstvo, u operaciju uključio. Sada, objavom presude, ostao je vjeran sebi. Reagirao je trijumfalistički. Ne postoji nikakva urota protiv MOL-a, mi nastavljamo s procesom arbitraže, izjavio je Vrdoljak, brže-bolje dodajući kako arbitri nemaju obvezu implementirati presude hrvatskih sudova, kako se vode isključivo međunarodnim trgovačkim pravom.
U arbitražu smo ušli javno se vodeći navodnom koruptivnom djelatnošću bivšeg premijera Sanadera i navodnim koruptivnim stjecanjem upravljačkih prava, što Ustavni sud nije niti potvrdio niti odbacio, nego je vratio proces na prvu instancu. Postavlja se, stoga, legitimno pitanje, premda arbitri nemaju obvezu anticipirati ovu presudu, na kakvim nogama stoji naša pozicija u arbitraži? Naime, što ukoliko se pokaže da MOL nije trgovao utjecajem za upravljačka prava? Što ukoliko se pokaže kako MOL ima legitimno pravo upravljati kompanijom u koju je uložio cijelu željezničku kompoziciju novca?
Što ukoliko se pokaže kako je MOL u boljoj poziciji za arbitražu od samoga početka, kako su mnogi upozoravali? I na koncu, što ukoliko je netko je u ime nas, poreznih obveznika, kockao našim novcem kako bi stekao poene u javnosti? Ukoliko odgovori na ova pitanja pokažu pozitivnima po MOL, tko će odgovarati za cijenu troškova postupka i možebitne odštete koju ćemo kao porezni obveznici morati platiti? Tko će odgovarati za dosadašnje troškove?
Hoćemo li individualizirati ili barem lokalizirati krivnju na one koji su takav ulazak u arbitražu politički podržali? Hoće li, u slučaju individualiziranja krivnje za ulazak u takvu arbitražu, financijsku odgovornost snositi pojedinci koji su se u javnosti hvalili svim zaslugama oko pokretanja arbitraže i oni koji su pružali nesebičnu političku podršku ili će sve platiti porezni obveznici?
Naime, jedan je ministar iz svoga džepa vratio u proračun kada je koristio sredstva poreznih obveznika za odlazak na skijanje. Moguća neracionalna arbitraža ili skijanje, sasvim je svejedno, ako je na račun poreznog obveznika koji za to nije dao pristanak
