INA-MOL – priča o pokvarenom kapitalizmu na hrvatski način

Aktualna politička kriza pokazala je kako se hrvatski politički establishment nikako ne može pomiriti sa konceptom tržišne ekonomije. Gospoda nipošto ne žele, govori nam to aktualni politički kontekst, izgubiti utjecaj nad proizvodnjom pašteta i drek papira. A ukoliko privatni kapital ovdje i smije prismrditi, funkcija mu je tek za pokrivanje gubitaka države.

Vjerojatno zato što bi se tada morali baviti temeljnim ulogama države, kao što su učinkovito pravosuđe, obrana, stabilna monetarna politika, zaštita javne infrastrukture i sl. Ta mjesta od njih bi tražila mnogo više strateškog djelovanja nego li je to broj raspoređivanje kadrova u javnim (neinfrastrukturnim) tvrtkama koje mahom služe njihovoj prljavoj raboti vršenja nasilja nad privatnim konkurentima.

Krajnji dokaz činjenice kako naši (anti)junaci žele mitterandovske ekonomske eksperimente, koji su završili nacionalizacijom kompanija, jest ponašanje u slučaju INA-MOL. Cijeli je niz političkih subjekata pokazao kako im se baš ne odriče mogućnosti kadroviranja u važnoj javno privatnoj tržišnoj korporaciji, dok ispod žita odobravaju studije za privatizaciju infrastrukture. Možda činjenicu kako to mediji ne problematiziraju treba tražiti u informaciji kako je autor nekoliko ključnih kontroverznih studija angažiran na traženju kupca za stožerni zagrebački dnevni list? No, to je druga tema.

Jučer je tako Vlada RH odlučivala o poslovima vezanima uz INA-u, nevladin sektor i bilderi Afere Konzultantica zabrinuli su se je li Tomislav Karamarko sudjelovao u donošenju odluka o Nadzornom odboru INA-e te time pogodovao MOL-u. Podsjetimo, Karamarko je imenovan mađarskim špijunom u samom srcu hrvatstva zato što se oženio za vlasnicu PR agencije koja je radila, između ostalih klijenata, za tvrtku čiji vlasnik, između ostalih klijenata, poslovno savjetuje MOL, korporaciju koja u Hrvatskoj plaća astronomske poreze.

Ovdje najviše pažnju intrigira jedna činjenica koju do sada nitko nije problematizirao.

Brojni su bilderi afera protiv MOL-a upravo tom MOL-u prodali vlastite dionice INA-e, stečene na IPO-u. Ima tu sindikalista, sveučilišnih profesora, političkih i ekonomskih analitičara, naftnih konzultanata, ali i za Aferu Konzultantica ključnih novinara. O tome je kolega Tomislav Birtić napisao knjigu Dnevnik malog ulagača. Čak štoviše, u svrhu rješavanja dionica INA-e u jednoj je uglednoj izdavačkoj kući osnovan pravi mali investicijski fond, koji je kasnije služio za rješavanje dionica drugih tvrtki. Zašto su sad ti isti novinari odjednom probuđeni u “zaštiti nacionalnih interesa”, a prije samo par godina uredno su, naravno, legalno, pomogli ‘omraženom’ MOL-u u stjecanju dionica patriotskom prodajom? Dio poprilično citirane izjave posljednjih dana … “licemjeri jedu žive” – u ovom je slučaju pravi primjer. Pravi autor te izreke nalazi se na novčanicama HRK, onima koje običan građanin može vidjeti samo na slikama, a upravo revni patriotski novinari mogu vidjeti hrpu slika toga autora, slika koje su zaradili prodajom dionica Ine Mađarima.

Uslijed političkih marifetluka, tajnih studija i jednog oborenog suđenja, INA-in udio u računovodstvenoj vrijednosti INA-MOL-a (a tu su pridodane i druge kompanije) smanjio se sa 40 posto na 10 posto. Od vremena ostavke Ive Sanadera, tj. Kosor-Bajićeve operacije kriminaliziranja navodno korumpiranoga bivšeg premijera, investicije od jedan posto hrvatskog BDP-a su na godišnjoj razini izostale. Ako to prispodobimo činjenici da nam je BDP, još uvijek, niži nego 2008. godine za desetak posto i činjenici kako nam je kupovna moć na razini sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, shvatit ćemo u kakvu su nas katastrofu gurnuli pojedinci koji su svoje dionice prodavali MOL-u, skrbnicima i fondovima.

Naime, postavlja se pitanje, ukoliko su tada toliko vjerovali u važnost INA-e kao tržišne kompanije (izlistana na burzi i ne posjeduje infrastrukturu) kako to da nisu vlastitim dionicama pokušali utjecati na sudbinu kompanije? Bi li MOL imao toliko dionica i došao u poziciju, navodno, trgovati upravljačkim pravima na koruptivan način, da gospoda nisu prodala svoje dionice?

Motivi su, dakle, jasni, gospoda su se riješila vlastitih dionica kako bi se država i strateški partner pobrinuli za njih. Brak države i korporacija u kojem je javno (tržišno) vlasništvo nadređeno privatnome, ima svoje specifično ime. O tome je Ludwig von Mises napisao knjigu Broken Capitalism.

PS. Kuloari pričaju jedna PR agencija bliska aktualnoj vlasti, od jednog uglednog ekonomista naručila studiju koja ima pokazati kako je najoportunije da HEP digne kredit i otkupi INA-u te se stvori veliki energetski konglomerat. Dakako, to u Europskoj uniji dugoročno neće ići, pa se Njegova ekselencija Azimov već ponudio da sve to otkupe ruske javne energetske tvrtke. Jer, privatni ruski kapital nam je kriminalan, dok je onaj, mahom nacionaliziran od strane Putina, posve u redu. Sve sukladno plinskoj transverzali i novinarskom pogodovanju Branku Mikeliću protiv čovjeka koji je, u komunizmu otetu, vlastitu tvornicu morao otkupiti, još dok je bila na okupiranom području. Ratni profiter, nema što.

You may also like

0 comments