Mađarska vojska ubrzanim tempom gradi na granici sa Srbijom žičanu ogradu koja bi trebala zaustaviti izbjeglice koje preko “balkanske rute” dolaze u EU. Nemanja Rujević je u Vojvodini razgovarao s nekima od njih.
Iz jednog od vojnih vozila čuju se zvuci ABBA-inog hita “Money, money, money”. Mađarski vojnici šale se i smiju. I to unatoč dodatnoj zadaći koju odrađuju. Oni, naime, na granici sa Srbijom, nedaleko od gradića Ásotthalom, trebaju postaviti četiri metra visoku žičanu ogradu, što je vlada u Budimpešti proglasila najvećim prioritetom. Stupovi su već postavljeni, sada moraju podići mrežu i učvrstiti je. Muškarci u maskirnim uniformama se trude da onda bude savršeno pričvršćena tako da nigdje ne ostane niti jedna “rupa”. “Migranti prelaze granicu čitavom njezinom dužinom”, kaže vojnik. Zbog toga “mađarski zid” mora biti podignut u rekordnom roku, do kraja mjeseca. Oko metar visoka bodljikava žica je već tu. Na jednom mjestu se u nju zapleo jedan podbradnik za bebe koji su izgubile izbjeglice penjući se preko žice. Hoće li nova ograda moći zaustaviti? “Nadamo se”, kaže vojnik.
Dvadeset kilometara zapadnije, okupljeni su ljudi koji mađarsku žicu žele staviti na ispit. Oni čekaju u jednoj staroj ciglani na periferiji Subotice. Unutra se vide grafiti na arapskom i drugim jezicima – jedna vrsta knjige gostiju. U jednom od grafita proklinje se sirijski predsjednik Bašar al-Asad. Tako razmišlja i Milad: “Svatko u Siriji zna da Asad ubija nedužne ljude”, kaže 27-godišnji izbjeglica iz Damaska. “Kod nas je situacija vrlo komplicirana, vojska i milicije su svuda”. Milad je u bijegu sa svojim roditeljima. On je stručnjak za informatiku i nada se da Njemačka treba ljude kao što je on. On točno zna u koji grad želi – u Frankfurt, jer tamo ima rođake. Milad i druge izbjeglice ovdje znaju kako proći pored mađarskih vojnika i još nedovršene žičane ograde. Mladi Sirijac stidljivo priča da on ovdje u ciglani čeka na poziv. “Pakistanac” se uskoro treba javiti. “On će podmititi policiju”, kaže Milad. Misteriozni krijumčar je navodno “izbjeglički veteran”, jedan od onih koji su ostali ovdje na mađarskoj granici kako bi zaradili puno novca.
Milad i njegovi roditelji će platiti ukupno oko 4.500 eura za prebacivanje do Njemačke, samo ako uspiju. Za izbjeglice koje nemaju tako mnogo novca, postoje i jeftinije ponude: za 50 ili 100 eura oni, primjerice, budu dovedeni do propusnih mjesta na granici, a onda budu prepušteni sami sebi. Navodno, samo “Pakistanac” dnevno preko granice prevede više od 20 ljudi. Naravno on se ne pojavljuje, barem ne dok su novinari ciglani. Zbog toga nas neke izbjeglice mole da odemo. Od situacije u kojoj se nalaze izbjeglice ne profitiraju samo krijumčari, već i srbijanska prometna policija. Srbijanski policajci su poznati po tome da su za 20 eura mita često spremni zatvoriti oba oka i kad je u pitanju vožnja u alkoholiziranom stanju. Sada su otkrili još jedan unosan posao: zaustavljaju taksije koji voze za Suboticu i naplaćuju po 100 eura po svakoj uplašenoj izbjeglici. “To je strašno”, kaže jedan vozač taksija koji je i sam bio svjedok takvih scena. “Siromašni ljudi idu u nepoznato i onda ih još policija muči”. Istovremeno taksisti strahuju da će biti prijavljeni kao krijumčari. U tom slučaju ne samo da im prijeti kazna zatvora, već im se automatski zapljenjuje i automobil. Samo u ovoj godini je na taj način oduzeto više od 1.000 vozila, izvještava srpski tjednik Vreme. “Gdje je ovdje logika?” pita se taksist: “Ovi ljudi samo žele dalje za Mađarsku. Umjesto da im olakšaš, ti im otežavaš?”
No izbjeglice nailaze i na domaće stanovništvo koje im je spremno pomoći. Kada Tibor Varga izađe iz svog sivog kombija, oni znaju da im je donio hranu. Ovog evangelističkog svećenika prepoznaju po njegovim širokim leđima, bradi od tri dana i maskirnim hlačama. Već četiri godine – od početka Arapskog proljeća – on izbjeglicama svakodnevno donosi kruh, jaja i higijenske artikle. “Ovi ljudi su potreseni jer se za njihove probleme nitko ne zanima”, kaže Varga koji je angažiran u radu humanitarne organizacije Istočnoeuropska misija. “Ovdje često stisak ruke, širok osmijeh i mek glas pomažu više nego tisuće eura”, kaže on. Ne razumije to da populisti širom Europe, kada je riječ o izbjegličkom valu, upozoravaju na “sigurnosni rizik”. “Čak i kada bih sasvim sigurno znao da je netko terorist – šta bih trebao napraviti ako je on gladan i žedan? Osim toga, ja sam ovdje sreo tisuće ljudi. I do sada me nitko nije ubio”, kaže Varga.
Varga rado priča biblijske priče poput one o dobrom Samarićaninu. O odugovlačenju EU-a u prijemu izbjeglica kaže: “Ovo je pomalo kao u srednjem vijeku – kralj ima dvorac oko kojeg živi sirotinja. U opasnim vremenima i ona želi unutra i kralj mora donijeti odluku. To je pitanje morala”. Izbjeglice među sobom razgovaraju o “mađarskom zidu”, potvrđuje Varga, ali oni se ne plaše to nešto malo žice. “S obzirom na mnoge žice širom svijeta, može se reći da se ti ljudi probijaju vrlo odlučno. Oni su u svojim životima već bili suočeni s problemima većima nego što su ograde”. Do sada se bodljikava žica pokazala efikasnom, barem protiv divljači. I trgovci alatom u Subotici osjećaju njezine odjeke – škare za rezanje bodljikave žice su ovih dana pravi hit. (DW.de)
