I za ovo je kriv neoliberalizam?

Hrvatsko ljeto 2015. otvoreno je zanimljivim člankom, reakcijom na sudjelovanje liberala na zagrebačkoj Povorci ponosa, s transparentima o liberalnom kapitalizmu. Liberalna javnost godinama sudjeluje u Povorkama ponosa, neovisno o seksualnoj orijentaciji, upravo zato da bi pružila podršku građanskim slobodama koje bi neki najradije htjeli ukinuti ili zanemariti. Dakle, i liberala i pobornika kapitalizma ima u Povorci ponosa.

Sudeći po usmjerenju članka, takve poruke nisu dobro došle. Spominje se „kapitalizam kao izvor heteroseksizma i homofobije“. I onda slijedi: „Aktivizam za bračnu jednakost savršeno odgovara potrebi neoliberalnog kapitalizma da privatizira materijalne, emotivne i socijalne potrebe ljudi te ih prepusti obiteljskim zajednicama. Neoliberalni zahtjevi za privatizacijom, rezanjem i smanjenje javnog sektora, uključujući obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu ono su protiv čega bi se LGBTIQ pokret trebao boriti. Naša je borba za alternativne oblike zajedništva, za socijalizaciju kućanskog rada i skrbi za djecu, svima dostupne socijalne usluge, punu zaposlenost, itd. Ova je borba nužno antikapitalistička i antipatrijarhalna. Važnost socijalnog pitanja očituje se primjerice u činjenici da gotovo 40 posto mladih beskućnika u SAD-u čine LGBTIQ osobe. Kapitalizam s jedne strane održava heteropatrijarhalnu opresiju unutar obitelji koja vodi k izbacivanju mladih, a s druge strane razara socijalne mreže i institucije koje bi im trebale pomoći.“

Takve konstatacija otprilike je na tragu ekofeminizma, dežurnog sluge za kritiku navodne muške dominacije ne samo nad ženama, nego i nad (božicom) prirodom. Liberalni kapitalizam u tom kontekstu kriv kao sustav eksploatacije. Otprilike znamo kamo nas vode takve pričice, po mogućnost primjerice sve do Jadrana, kada će trebati dizati frke zbog istraživanja nafte i plina. Druga opcija je postaviti političke barikade na TTIP – povijesnu priliku da oslobodimo trgovinske potencijale slobodnog svijeta. Takve, i mnogo druge teme, grijesi su tog kapitalističkog sustava protiv kojeg je usmjerena ekofeministička agenda.  Čak i zagovaranje bračne jednakost nije više dovoljno jer brak sam po sebi je institucija koju valjda treba ukinuti? Nije to niti čudno jer danas imamo i mnoge umjerene i liberalne konzervativce koji više nemaju ništa protiv bračne jednakosti.

S druge strane, hvali se „Progresivno nasljeđe socijalizma“ a posebno se ističe teza kako bi se moglo tvrditi „da postoji stanovita veza između nacizma i ekonomskog liberalizma. Fašizacija i radikalizacija u društvu nuspojave su ekonomske devastacije i nesigurnosti koje nam donose periodičke krize kapitalizma.“ U zapadnoj političkoj ekonomiji jasno je kako se liberalizam primarno svrstava u desni centar političkog spektra. Ipak, znanstveno gledajući, potpuno je netočno izjednačavati liberalizam s fašizmom. Fašizam i ekstremno desna ideologija, koja je ekonomski gledano vrlo lijeva, što se najbolje pokazalo kroz Hitlerov nacionalsocijalizam. Dakle, teško je reći gdje onda svrstati takvu zločinačku ideologiju, čiji glavni neprijatelj je bio upravo liberalni kapitalizam. Dakle, povijest nas uči istini, umjesto onih koji pokušavaju ideje slobodnog tržišta i ograničene moći politike i države izjednačiti s nacizmom. Liberalizam je desno upravo zato što nas oslobađa od pretjerane političke moći države nad pojedincem i tržištem. Desno nikako ne znači fašizam jer se radi o suprotnosti liberalizmu. Ono što je politološki točno jest činjenica da postoje mnoga ideološka preklapanja nacizma i komunizma, a to je tabu tema za Hrvatsku.

Sasvim je točno da su i liberalna kapitalistička društva provodila zakonske diskriminacije prema seksualnoj orijentaciji, što se sigurno ne može moralno podržati. Ipak, zakonske diskriminacije bile su nažalost uobičajene prema mnogim manjinskim skupinama. Ipak, upravo su ta društva zbog otvorenih institucija koje su se kroz niz stoljeća razvijale na Zapadu postupno s vremenom razvila vrijednosti tolerancije i prihvaćanja prema različitim stilovima življenja. Upravo zato što su slobode pojedinca bile ustavna kategorija, koja je nedostajala u svim toliko hvaljenim socijalističkim zemljama. Znamo da je socijalistička Jugoslavija prestala kriminalizirati homoseksualnost 1977., pa se u članku navodi da je to učinila prije većine američkih saveznih država. Ipak, treba istaknuti, kako Jugoslavija nije nastala kao zemlja u kojoj se jamči sloboda pojedinca i trgovine, već je država u ime svojeg kolektivističkog sustava „milostivo“ odlučivala u kojoj će se mjeri „liberalizirati“, pa tako i po ovom pitanju. S druge strane, Amerikanci su se borili za svoja građanska prava jer znaju da imaju prirodna prava i blagoslov života u kako oni kažu „iznimnoj zemlji“, zemlji slobodnih ljudi, u kojoj Ustav jamči vlast pojedinca i naroda te daje prirodno pravo na ograničavanje moći države.

Zato inicijatori i autori građanskog odgoja u Hrvatskoj trebaju biti sigurni i iskreni u svojim namjerama kako bi roditelji i učenici zaista dobili obrazovanje za građansko društvo. To je društvo zaštite temeljnih građanskih prava svih nas, liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva. Građanski odgoj nema veze s širopojasnom rodnom ideologijom koja bi te iste građanske vrijednosti ukinula. U tom smislu, nerazumijevanje nas lako odvesti prema sljedećoj, također u članku navedenoj, konstataciji kako „u sovjetskoj Rusiji, dekriminalizacija je provedena odmah nakon revolucije iz 1917. godine, a imali su i prvog otvoreno gay ministra vanjskih poslova, Georgija Čičerina.“ Nema razloga biti protiv toga. Pitanje je samo idemo li onda prema zaključku kako je sovjetska Rusija bila naprednija, „progresivnija“ od Zapada, pa i od te vražje domovine Jugoslavije koja je nasilno protjerala svoju građansku klasu?

Upravo na kapitalističkom Zapadu postupno su se stvorile inkluzivne institucije i vrijednosti koje su nas danas dovele u situaciji kada su naše slobode savjesti, uvjerenja, mišljenja i izražavanja zaštićene ustavom i u praksi. Jednako tako, zaštićene su i poduzetničke i tržišne slobode, temelj kapitalizma, ono što neki borci za ljudska prava ne vole. Upravo na Zapadu su se, najviše pod utjecajem protestantske reformacije, racionalizma i prosvjetiteljstva, razvile vrijednosti koje su nam donijele slobode koje danas imamo svi, neovisno o seksualnoj orijentaciji. Jesu li poneki „moderni“ advokati ljudskih prava spremni racionalnije sagledati povijest zapadne civilizacije ili nam zaista treba neka revolucija u nepoznati sustav koji će u konačnici predstavljati toliko željenu feminističku osvetu za navodnu stoljetnu mušku dominaciju? Nije li takav radikalizam zapravo izvor onog pravog seksizma koji će u konačnici ukinuti sve naše slobodarske institucije?

Istina, trebalo je dosta vremena da se pojedine skupine izbore za svoja temeljna građanska prava, i nitko razuman se ne bi htio vraćati u loša stara vremena. Ako je tako, zašto se onda pokušavati vraćati i u navodno dobra stara vremena jugoslavenskog socijalizma i antifašizma sa samo uskim licem? Nije li i taj socijalizam promovirao koje kakve patrijarhalne vrijednosti koje su se onda pretočile od strane komunista u novi autoritarni sustav pokojnog predsjednika?

Članak zastaje s porukom kako „antifašizam mora podrazumijevati i antikapitalizam“. Eto, još jedna u nizu potvrda kako se među nekim hrvatskim antifašistima zapravo nalazi mnogo zagovornika komunizma, socijalizma, ekofeminizma i ostalih radikalnih ideologija. Koliko je hrvatskih antifašista da su ujedno i antikomunisti? To je izrazito teško i nepopularno pitanje. S druge strane, znanost kaže kako je upravo liberalizam antifašistička ideologija, a povijest to jasno potvrđuje.

*Autor teksta je Daniel Hinšt, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize. Stavovi izneseni u komentaru nisu nužno stavovi redakcije

You may also like

0 comments