HUB analize: Zduženost Grčke koincidira sa nestabilnostima CHF-a na valutnim tržištima

Zemlje srednje i jugoistočne Europe primijenile su širok spektar rješenja problema kredita vezanih uz švicarski franak, no za sada nije moguće zaključiti koje je najbolje rješenje, neki su od naglasaka najnovijih HUB Analiza.

“Problem jačanja švicarskog franka nije riješen privremenim fiksiranjem obračunskog tečaja na 6,39 kuna za švicarski franak na teret banaka u siječnju 2015. Trajno rješenje tek treba pronaći, jer aktualno rješenje vrijedi samo godinu dana”, napominje se u najnovijom publikaciji Hrvatske udruge banaka – HUB Analize “Problem kredita vezanih uz švicarski franak: Pregled dosadašnjih rješenja u zemljama srednje i jugoistočne Europe”.

Analiza, koju je za HUB pripremila Arhivanalitika, temelji se na javno dostupnim izvorima i izvještajima koje su udruge banaka iz pet zemalja – Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovenija, Srbija – dostavile HUB-u. U uvodu se podsjeća kako su poteškoće s otplatama stambenih kredita čija je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF), koji je naglo ojačao nakon izbijanja Grčke krize 2010., potresle dužnike, kreditore i političku arenu u proteklih nekoliko godina. A u razdoblju od 2005. do 2008. povoljne kamatne stope u švicarskim francima privukle su mnoge kreditore i dužnike da dugoročno kreditiranje uz valutnu klauzulu ugovore uz CHF umjesto uz euro.

Krajem 2008. ukupni je iznos kredita vezanih uz CHF u Hrvatskoj dosegnuo kunsku protuvrijednost od 39,1 milijardu kuna, a tada je tečaj iznosio 4,911 kunu za franak. Ukupna vrijednost svih kreditnih ugovora koji su na početku krize bili vezani uz vrijednost franka iznosila je gotovo 8 milijardi franaka ili 12 posto hrvatskog BDP-a, a najveći dio tog portfelja čini su stambeni krediti. U analizi se podsjeća kako se tečaj franka nije bitno kolebao do ožujka 2010., a poslije je njegovo jačanje bilo u skokovima – tri skoka su se dogodila 2010. i 2011., a jedan na početku 2015.

Prosječni tečaj za razdoblje 2005.-2009. iznosio je 4,66 kuna za jedan švicarski franak, u ljeto 2010. tečaj je iznosio oko 5,5 kuna, krajem 2010. franak je ojačao na 5,9 kuna, a u ljeto 2011. bio je na razini od 6,5 kuna. Nakon fiksiranja tečaja franak-euro, u Hrvatskoj se tečaj od rujna 2011. do sredine 2014. kretao između 6,1 i 6,3 kuna, a nakon što je u siječnju 2015. Švicarska narodna banka odustala od fiksiranja tečaja prema euru uslijedio je skok tečaja do razine od 7,36 kuna.

“Pad kune prema franku nakon 15. siječnja 2015. nikad nije preveden u rast tereta otplata. Vlada je intervenirala i fiksirala obračunski tečaj za izračun kunske protuvrijednosti anuiteta na razini od 6,39 kuna za franak za razdoblje od godine dana. Gubitak temeljem razlike između tržišnog i obračunskog tečaja prevaljen je na banke”, navodi se u analizi i dodaje kako je zakonsko fiksiranje obračunskog tečaja zadnja u nizu intervencija koje su započele još s prvom eskalacijom vrijednosti franka sredinom 2011.

Podsjeća se, naime, kako se prva intervencija dogodila u ljeto 2011., u vrijeme vlade Jadranke Kosor, a tadašnji je Memorandum uključivao smanjenje troškova konverzije kredita u druge valute i početak značajnijih reprograma kredita. Problem je u rujnu 2011. privremeno smiren, a nakon toga su počinjali sudski procesi te se rješavanje problema sve više selilo u domenu pravosuđa. “Od 2014. na snazi je prva zakonska intervencija – zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana je fiksna kamatna stopa za ugovore uz CHF (3,23 posto), niža od tada tržišne za oko 2 postotna boda”, navodi se u analizi.

Druga je intervencija uslijedila u siječnju ove godine zamrzavanjem obračunskog tečaja na 6,39 kuna. U analizi se iscrpniji pregled rješenja daje za Mađarsku i Poljsku, gdje je udjel kredita vezanih uz franak bio najveći. Hipotekrani stambeni krediti u Mađarskoj smanjeni su u dva velika vala – prvi potkraj 2011. kada su ponuđena tri modela – prijevremena otplata u gotovini uz bonus od oko 25 posto, odgoda naplate dijela glavnice i kamate (balon) te “sell and lease back” (prodaja i povratak u status zaštićenog najmoprimca), te u studenom 2014. kada je donesen zakon o prisilnoj konverziji valutno indeksiranih kredita u kredite u domaćoj valuti.

U Poljskoj je udruga banaka početkom ove godine usuglasila nekoliko mogućih rješenja (tzv. sixpack) koji je do sada potpisalo i primjenjuje 11 većih banaka (od regulacije kamatnih stopa preko reprograma obveza do fleksibilnijeg restrukturiranja obveza za dužnike s problemima u otplati), a predloženo je i osnivanje posebnog socijalnog fonda u koji bi banke, uz vladu, uložile 40 milijuna eura.

Ukratko se analizira i primjer Srbije, u kojoj je nuđeni besplatna konverzija po tržišnom tečaju i model balona za kredite do 80 tisuća eura, a u veljači 2015. dodatne kombinacije konverzija uz otpise 5 posto glavnice i niže kamatne stope. U drugim je zemljama (Rumunjska, BiH, Austrija i Slovenija) rješavanje prepušteno odnosu kreditora i dužnika. “Dvije su stvari zajedničke svim prikazanim modelima. Prvo, niti jedan model nije osporio načelo valutne klauzule i primijenio povratak na početni tečaj za sve dužnike. Drugo, sredstva državnog proračuna (subvencije dužnika) nigdje osim u Mađarskoj nisu neposredno korištene u svrhu rješavanja problema švicarskog franka. Troškove subvencija u najvećoj su mjeri snosile banke prema dobrovoljnom modelu (Srbija, najnovijih 5 posto otpisa pri konverziji) ili silom zakona (Hrvatska, Mađarska). Jedini model koji je svuda u primjeni je model bilateralnog reugovaranja uvjeta za dužnike s problemima u otplati”, navodi se u analizi.

Ističe se i kako se “stabilnost tečaja domaće valute u odnosu na euro – premda djeluje samo posredno – do sada pokazala najboljom zaštitom dužnika”. “Zbog takve tečajne politike u Hrvatskoj, mađarski model konverzije prema tečaju iz studenog 2014. (prije promjene tečajne politike Švicarske narodne banke) nije doveo valutne uvjete za dužnike blizu uvjeta koje hrvatski dužnici imaju nakon zamrzavanja obračunskog tečaja na 6,39 kuna za franak. Općenito, mađarski se model do sada za dužnike nije pokazao onako povoljnim kao što je u početku bio predstavljen. Pogodovanje bogatijima kroz prijevreme otplate 2011. po povlaštenom tečaju ubrzalo je pad vrijednosti forinte, što je povećalo terete preračunate u domaću valutu za najveći broj dužnika. Prosječne kamatne stope od početka su bile znatno veće nego u Hrvatskoj. Forinta je znatno više oslabila u odnosu na razdoblje podizanja kredita, nego kuna. Otplate balona tek predstoje mađarskim dužnicima, a mađarska vlada – za razliku od naše – problem u ovom trenutku smatra zaključenim”, zaključuju autori analize.

You may also like