Hrvatska se nakon 25 godina izlaska iz Jugoslavije nalazi u situaciji da će se možda ipak provesti ključna treća velika promjena. Prisjetimo se, 1990. glasali smo gotovo plebiscitarno kao skup državljana:
– za uvođenje višestranačja i demokracije, u čemu smo zadovoljavajuće uspjeli
– za slobodu i neovisnost Hrvatske, za što smo platili ogromnu cijenu, ali smo uspjeli i imamo Hrvatsku kao neovisnu državu u okviru zapadnih integracija (NATO i EU)
– za uvođenje tržišnog privređivanja, u čemu smo ponajmanje uspjeli jer je model, iako ne socijalistički, velikim dijelom kronistički, a poduzetnički uspjeh mahom je bio vezan uz poslovanje s državom, za što su bile dobrodošle veze s politikom i oko nje
Upravo ta treća velika promjena bit će provedena sa zadovoljavajućim uspjehom ako se provede reforma teritorijalnog ustroja i državne uprave, na način da se time omogući automatski i promjena poreznog sustava i izbornog zakona. Te su stvari jako povezane i preduvjet su dugoročno smanjenje budžetskog deficita koji primarno dolazi od velike javne potrošnje, za što se trenutačno još uvijek kako-tako zadužujemo i financiramo to. Ne zaboravimo da po definiciji u otvorenoj ekonomiji, pogotovo ovakvoj u Hrvatskoj, vrijedi relacija:
PRIVATNA ŠTEDNJA + DRŽAVNA (JAVNA) ŠTEDNJA + STRANA ULAGANJA = PRIVATNE INVESTICIJE
Kada govorimo o privatnoj ili javnoj štednji, onda govorimo o štednji kućanstava koja se odriču i odgađaju trenutačnu potrošnju za budućnost, odnosno o budžetskom suficitu ili smanjenju budžetskog deficita. Strana ulaganja u pravilu uvijek su veće u onim zemljama koje nude stabilnost sustava i uvijek obećanje da će se povrat ulaganja stranom ulagaču isplatiti. Ako znamo da su investicije kotač-zamašnjak za veće stope rasta BDP-a u budućnosti zbog rasta produktivnosti, onda je jasno da se zbog situacije u Hrvatskoj nema vremena čekati za promjene. Značajan dio ljudi želi promjene, što je uobličeno u glasu hrvatskih državljana za svjetonazorski heterogenu skupinu MOST. Tu je i moguća opasnost za tu skupinu da se prilikom svjetonazorskog pitanja razdijeli, piše Hrvoje Serdarušić.
Očito je da značajan dio birača vidi opasnost za Hrvatska ako se ne reformira te traži promjene koje se tiču treće krupne neostvarene promjene iz 1990. Ponovimo koje su to promjene koje se nalaze pred budućom hrvatskom vladom, iako bi bilo bolje da ju počnemo zvati hrvatska državna administracija:
1) promjena teritorijalnog ustroja i državne uprave – smanjenje broja jedinica lokalne uprave (općine, gradovi i županije), što zahtijeva promjenu Ustava
2) promjena poreznog sustava – decentralizacija funkcija opće države na nižu razinu (op.a. jedno od tri temeljna načela Socijalnog nauka Katoličke Crkve je supsidijarnost, a to je da se odluke donose na najnižoj mogućoj razini) koja proizlazi iz promjena navedene iz prve točke te što brže zaustavljanje proračunskog deficita, pa ako treba i tvrdom ustavnom alinejom da se Hrvatska ne smije zaduživati više od ove razine na kojoj jest, baš kao što je to napravila i Njemačka u svom Ustavu; a ta će promjena dovesti do pada kamatnih stopa u Hrvatskoj i promjene bankarskog modela poslovanja jer su banke uglavnom prenosile štednju od stanovništva (novčano suficitarnih jedinica) prema državi uvijek gladnoj da namiri mnoge (novčano deficitarne jedinice)
3) Promjena izbornog zakona, koje su bile na meniju lani u sklopu referendumske inicijative, ali su ih minirale dvije najveće stranke te mediji neskloni vodećim ljudima iz inicijative U ime obitelji, kao i smiješno baratanje brojkom od 10%. Ta bi promjena također proizašla iz teritorijalnog preustroja jer bi se izborne jedinice vezale uz nove teritorijalne jedinice, a sustav bi bilo bolje prebaciti u britanski ili većinski model gdje se u slučaju “neisporuke rezultata predizbornih obećanja” kažnjava neisporučitelj, što je za Hrvatsku jako važno u nadolazećim reformskim godinama.
Mijenja se onaj tko se ne mijenja, jer svijet rapidno grabi naprijed u 21.stoljeću. Ako mislimo preživjeti, promijenimo se, da bi ostali isti i svoji na svome.
