Horvat, ili ne zna pa ga treba smijeniti, ili je bezobrazan, pa ga treba smijeniti

Blog
Mislio sam pisati, za promjenu, o političkim slobodama pripadnika ove nacije koje su ovih dana na kušnji, s potencijalnim rastom te kušnje, ako se u zakon, koji je u proceduri ne ugrade kontrole i/ili ograničenja, pa i njegovo samouništenje, nakon vremena krize.

Htio sam, dakle, pisati o zakonu o elektroničkom nadzoru građana, o kojem se raspravlja u Saboru, s ciljem kontrole kršitelja karantene i samoizolacije. Motiv je ispravan, jer svaka se zajednica ima pravo braniti od neodgovornih pojedinaca. Međutim, ostavlja se široki prostor zlouporabe, pa i situacije u kojoj bi to postalo normalno stanje, kako je upozorio izraelski povjesničar i filozof Harari u Financial Timesu.

Ako, naime, ne upozorimo vladajuće kako u takav zakon treba ugraditi odredbe o donošenju pojedinačnih mjera arbitrarne vlasti, neku vrstu kontrole i samoukidanje zakona nakon vremena korona krize, osobne slobode bit će na velikoj kušnji. Takva bi mjera, naime, trebala biti incidentna i u domeni arbitrarne odluke, poput zatvora ili mjere prisluškivanja.

No, ja snujem, a pisac dijaloga za hrvatske političare, nipošto netko iz domene klasične književnosti, prije Magnus i Bunker stila, odlučuje.

Tako su, nakon sve sile poniženja na račun poduzetnika i poreznih obveznika koje je izgovorio na RTL-u ministar za prevenciju poduzimanja Darko Horvat, jučer iz vlade poručili kako nema odgode poreza za „one koji su nam dužni više od 200 kn“.

Ne samo što, kako piše Ilija Aščić jučer za Otvoreno.hr, svi uhljebi u vremenima krize od jednom postanu pošteni serviseri temeljnih funkcija države, poput vojnika, liječnika, medicinskih sestara, policajaca i drugih, nego nam sada žele reći kako je porezni novac njihov. Da, upotrijebili su riječ „nama“, sve sukladno mentalitetu prema kojem su to njihova sredstva koja služe isključivo za kupovinu glasova rashodima proračuna.

Kao, to je njihov novac, a ne novac onoga čime oni upravljaju temeljem društvenog ugovora, koji kao i svaki ugovor ima ugovorene strane i ugovorne obveze. Postavlja se pitanje zašto oni u poziciji moći nikada ne razmišljaju o kvaliteti i kvantiteti izvršavanja svojih obveza?

Naimekajje….

Povijest nas uči kako u svakom društvu, bez obzira na stečena prava, temeljena na političkoj filozofiji i teologiji 18. i 19. stoljeća, o jednakosti svih ljudskih bića u pravima pred zakonom, postoje oni koji su bliže tim pravima. U normalnim liberalnim demokracijama i tržišnoj ekonomiji, i u normalnim vremenima, ta se pozicija može izboriti, bez obzira na startnu poziciju, nekom kompetitivnom kvalifikacijom i/ili tržišnim poduzimanjem.

Sada, postoje samo dva, nazovimo ih omiljenom riječi Zlatka Canjuge, staleža. Prvi su porezni obveznici, uplatitelji u proračun, i njihov servis na rashodovnoj strani proračuna, koji predano i pošteno rade na temeljnim funkcijama države. Drugi su korisnici proračuna bez osobitih zasluga, interesne grupe birača sviju svjetonazorskih provenijencija, a s astronomskim apetitima na proračunski novac, jer glas, pobogu, košta.

No, vratimo se mi na slučaj čovjeka koji ne zna pa ga treba smijeniti ili je bezobrazan pa ga treba smijeniti, i njegovu komunikaciju, koja je komunikacija Vlade, pa je treba na izborima kazniti (samo koga izabrati, a da nije i gori?) ili je to komunikacija ministra, pa ga treba smijeniti.

Pripremljeno ili ne, danas su se javili krajnji predstavnici interesnih grupacija, veleuvaženi veleekonomist Ribić i gospodin Novosel. Kažu, nikako ne treba smanjivati plaće jer ljudi koji dobiju te plaće će trošiti kod poduzetnika pa će poduzetnici moći preživjeti. Za njih je ekonomija igra nulte sume ili perpetum mobile.

Ta, još su prije dvije godine premijer i ministar financija rekli „moramo brižljivo čuvati rashode proračuna“. To što su sve druge mogućnosti na političkom tržištu, barem za sada, destruktivnije i još razornije po poduzetništvo i proračun, slaba nam je utjeha, jer da nismo brižljivo čuvali rashode mogli smo se pripremiti za ovu krizu, no to je tema o kojoj smo već pisali.

Dakle, „nema odgode“ za one koji su im dužni, ta valja osigurati plaće koje će se u toj, samo u njihovim glavama nultoj sumi, isporučivati javnoj službi pa će oni hraniti poduzetnike koji će onda plaćati porez. Platiš desetke, stotine i tisuće kuna poreza, ali ostaneš dužan 200 kuna, u problemu si. Mentalitet kamatara, da te Bog dragi sačuva. Uhljebum mobile, rekao je jedan poznati poduzetnik, ne poznaje aktivnu solidarnost, pa će tako realni sektor ponovno podnijeti sav teret nadolazeće krize, jer, povod ove krize je korona, s njom nema pregovora kao s interesnim skupinama, barem ne do pronalaska cjepiva. Neće korona prestati paralizirati državu ako joj zadovoljiš proračunske apetite.

Mentalitet kamatara neviđen još od devedesetih godina prošlog stoljeća i prvobitne akumulacije kapitala kvartovskih gulamfera s iskaznicama SZUP-a. Neki su poduzetnici dužni, pa ćemo ih mi još malo zadužiti.

Ekonomija je zbog stanja na burzama i cjenovnog rat na tržištu nafte, s okidačem u korona pandemiji stala? Ništa zato, bjelosvjetski i sveeuropski pikettyevac se dosjetio. Nemaš novca? Mi ćemo ti ga dati. Tako je Unija dopustila zaduživanje, državnu intervenciju, pa i tiskanje novca „koliko god i dok god je potrebno“.

Ponudu novca su zadovoljili, no imamo problem, ovo nije samo kriza ponude, nego i potražnje. Kako nju namjeravaju ubiti novim zaduženjima kod države, nesolidarizacijom javnog sektora, odbijanjem racionalizacije rashoda proračuna, još samo čekamo, kako je rekao jedan poznati liberalni vloger danas da man dekretom zabrane da propadnemo i zagasimo tvrtke.
Jer, kad god se baca novac iz zrakomlata, nije pitanje tko će platiti jednu od funkcija novca, njegovu vrijednost. To je jasno, građani, manjom platežnom moći, osiromašenom štednjom i osiromašenom vrijednošću vlasništva. Pitanje je, tko će platiti zrakomlat?

No, za to su se pobrinuli Piketty i njegovi učenici, savjetnici Elizabeth Warren, Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, kojima se oduševljava globalni birokrat, sve kako bi sačuvao svoju povlaštenu poziciju korisnika proračuna, a koji predlažu da to plate poduzetnici. Zato će nam i zabraniti zatvoriti firme i pobjeći iz zemlje, očekujemo mi pesimisti. Samo kuda?

Sve te eksperimente, s rezultatom već viđenog fijaska i s protuustavnim arbitrarnim epilogom (poput američkog New Deala), platit će, dakle, oni koji su punili proračun i ranije, koji su financirali rashode proračuna, koji su upozoravali na potrebu racionalizacije i pripremanja za krizu, a ni do sada im korisnici rashoda proračuna nisu davali daha. Realni sektor.

Predlažu pikettyevci, dakle, da se nakon krize poveća porezna presija na realni sektor, jer on to može izdržati, ta svaki od poduzetnika, valjda, još ima prostora dati za rashode proračuna još i svoju plaću, još i svoju dobit. Ekstraprofit je to, gospodo.

A kako biste konačno postali svjesni koji je stalež ovdje u poziciji moći, platit ćete tako da lokomotive ekonomije plate više, one koje moraju povući manje tvrtke u stvaranju onoga što je tako strano ljudima koji su navikli živjeti od tuđega, poput spomenutog ministra i interesnih skupina, dodane vrijednosti.

Ako vam to nije dovoljna konkluzija, zapitajte se što bi povijesno gledano, kada poduzimamo ovakve mjere u vremenima gospodarske krize i slušamo ovakve prijedloge, moglo poći u krivo? I zato sad očekujemo drugi rezultat?

Ludilo, da te Bog dragi sačuva.

On ili ne zna, pa ga treba smijeniti, ili je bezobrazan, pa ga treba smijeniti

You may also like

0 comments