Hoće li uspjeti neovisnost Europe o ruskom plinu?

Piše Ivan Brodić, urednik portala
Prije nekoliko je tjedana objavljena analiza Plattsa koja govori kako raste udio ruskog ukapljenog plina na tržištu Europe, a prije tri je dana Gazprom objavio kako će postati konkurent Novateka na ruskom i inozemnom tržištu LNG-a.

Prije dva je tjedna, pak, objavljena zajednička izjava predsjednika EK Junkera i američkog predsjednika Trumpa, prema kojoj se uvoz američkog plina u Europu povećao za 181 posto u 2019. godini I to na oko 8 milijardi kubnih metara. Američki je udi iznosio 12 posto u usporedbi sa 2.3 posto u prošloj razdoblju od 2016. Do 2018. godine.

No, ovako izneseni brojevi, koji kao odrednicu imaju nadnevak sporazuma Juncker Trump, iako statistički točni, prešućuju razine uvoza ostalih dobavljača. Godišnje izvješće Međunarodne udruge uvoznika LNG-a nešto je preciznije te navodi kako je Rusija pretekla SAD u opskrbi ukapljenim plinom na tržištima Europe i Azije. Izvoz LNG-a iz Rusije u Europu, prošle je godine iznosio 4.43 milijuna tona, dok su SAD izvezle 2.7 milijuna tona, navodi se u izvješću GIIGNL-a.

Najveći dobavljači LNG-a za Europu prošle godine bili su Katar sa 16,42 milijuna tona, potom Alžir s 9,29 milijuna tona i Nigerija s 9,07 milijuna tona. Europa je prošle godine povećala uvoz ukapljenog plina za gotovo 49 milijuna tona, što je povećanje od 6.4 posto. Najveći porast uvoza je zabilježen u Belgiji, Nizozemskoj, Poljskoj, Finskoj, Malti i Turskoj. Litva, Grčka, Švedska i Španjolska su smanjile svoje kupnje LNG-a.

Pogledajte video:

Rusija predvodi i na tržištu Azije gdje je isporučila oko 13 milijuna tona ukapljenog plina, a SAD je isporučio oko 11 milijuna tona. Na tom tržištu predvodi Australija sa 67 milijuna tona, slijedi Katar s 57 milijuna tona te Malezija s oko 25 milijuna tona.

Prošle je godine 20 zemalja izvozilo ukapljeni plin, a 42 zemlje su ga uvozile. Proizvodnja raste u SAD-u, Rusiji i Australiji. Trgovina LNG-om u prošloj je godini porasla za 8.3 posto iznosi 314 milijuna tona.

Istodobno rastu pritisci malog Trumpa, Richarda Genella, američkog veleposlanika u Berlinu prema ovisnosti Nijemaca o ruskom kopnenom plinu. Analitičari Al Jazeere ovih su dana usporedili ovaj pritisak s pritiskom velikih sila na rješavanje sporova na Balkanu, insinuirajući nezapamćeni pritisak na Makedoniju, ne bi li postala Sjevernom Makedonijom.

Kako bilo, nije tajna kako su i oba profila Sjevernog toka trn u oku Bijele kuće. Glavni bi alat u odvraćanju Berlina od Gazpromova plina trebao biti ukapljeni plin. No, kako vidimo u izvješću GIIGNL-a, ne samo što je kopneni plin ekonomski prihvatljiviji, nego je sve izgledniji ulazak ruskih kompanija na tržište LNG terminal Europe, koji ukupno nisu dovoljni niti za polovinu europske potražnje, sve kada bi i radili punim kapacitetom.

Analitičari njemačkih medija ovih dana navode kako energetska politika uvijek biva više od komercijalnih pothvata, sjetimo se samo djelovanja Glencorea u SSSR-u, nikada zatvorenih plinovodnih razmjena u vrijeme Hladnoga rata ili Putinova uključivanja u izradu plinofikacije rafinerije u Bosanskom brodu.

Pitanje plinskog rata SAD-a i Rusije jest komercijalno i geopolitičko pitanje. Geopolitičko zbog pitanja utjecaja, jer energenti su uvijek bili, a danas su sve više, sredstvo geopolitičkog utjecaja. Ta, Sjeverni i Turski tok imaju za cilj slabljenje ucjena Ukrajine u opskrbi Europe ključnim energentom. Tj ukrajinska će infrastruktura izgradnjom ova dva toka postati tek puka pričuva. U sprječavanju toga, Bijela kuća, očito vidi ukapljeni plin kao zgodan alat, međutim Međunarodna udruga izvoznika ukapljenog plina ne daje im baš sjajne podatke glede količina.

Komercijalni, jer je u svim pritiscima Donalda Trumpa, sve češće manifestiranih preko javnih poruka s društvenih mreža, vidljiv komercijalni interes otvaranja europskog tržišta za izvoznike američkog ukapljenog plina.
U tom kontekstu treba promatrati i infrastrukturni projekt hrvatskog LNG terminal, koji od kada ga je Tomislav Ćorić proglasio infrastrukturnim, te odlučio nadomjestiti trošak izgradnje javnim novcem, ima veliku priliku za uspjeh. i to zato što je time smanjen rizik zakupa, ali i zato što Mađarska polaže veliku pažnju u diversifikaciju dobavnih pravaca.

No, najveći je problem s ukapljenim plinom, još uvijek cijena, a ruski je plin za Europu do 20 posto jeftiniji nego li ukapljeni plin, koji u Europu dolazi tek kada cijene na referentnim azijskim tržištima padnu. Sada kada ruske kompanije ulaze u tržište ukapljenim plinom, ne samo novim Novatekovim kompleksom Arktik 2, nego i najavljenom Gazpromovom investicijom, ruski bi ukapljeni plin mogao značajnije pojeftiniti. Ta i sada je jeftiniji od američkog jer je orijentiran na potrošačima bogatije azijsko tržište.

NATO-ov end game, pokušaj postizanja potpune neovisnosti o ruskom plinu, čini se, na srednjem roku, pada u vodu. Jer ne samo što američki ukapljeni plin mora konkurirati kopnenom plinu, koji je jeftiniji radi transporta i uvjeta proizvodnje, nego će morati konkurirati i ruskom ukapljenom plinu. Da ne govorimo o katarskom, alžirskom ili australskom, kada se tehnologija razvije, a proizvodnja postane jeftinija.

You may also like

0 comments