Gospodarski komentator HRT-a Željko Kardum osvrnuo se u Studiju 4 na ovotjedne događaje na svjetskim tržištima. Ono što se trenutačno događa na svjetskim valutnim tržištima u mnogome podsjeća na The Plaza Accord ili Plaza Agreement, sporazum potpisan 1985. u njujorškom hotelu Plaza. Radilo se o dogovoru vlada Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Japana i SAD-a o devalvaciji dolara prema japanskom jenu i njemačkoj marki – kako bi američki proizvodi postali jeftiniji, konkurentniji i kako bi se smanjio američki vanjskotrgovinski deficit.
Združenim snagama ovih 5 središnjih banaka uspjelo je na svjetskim burzama deviza u samo dvije godine srušiti vrijednost dolara za 51% – za što je potrošeno samo 10 milijardi dolara. Za razliku od drugih poremećaja na tržištu ova devalvacija je bila planirana, objavljena i nije izazvala financijsku paniku na svjetskim burzama. Rezultat eksperimenta bio je uglavnom uspješan – američki je deficit smanjen u odnosu prema Europi, ali ne i prema Japanu.
Zašto je ovaj presedan važan premda se dogodio prije 30 godina?
Rezultati tehnoloških kompanija globalno pokazuju pad profita od oko 20% i pad prihoda od 13% u prvom kvartalu ove godine. Prodaje se manje mobitela, manji su profiti, a ništa od toga nije dobro za Apple, dionice tehnoloških kompanija. Nije dobro za rast dionica. Nije dobro ni za Kinu. Ukupni kineski dug dostigao je 200% BDP-a. Dugovi kompanija dosegnuli su 160% BDP-a.
A s velikim dugom ograničen je budući rast. Bez rasta Kine nema ni potrošnje ni rasta svjetskoga gospodarstva.
Dakle, Kina je u sličnoj situaciji u kojoj je SAD bio 1985. I sad se tu među probranim svjetskim analitičarima javlja teorija da se MMF s četiri najveće središnje banke na konferenciji G-20 u veljači u Šangaju dogovorio kako devalvirati kinesku valutu, ali bez mijenjanja tečaja među glavnim svjetskim valutama. U svemu tome ključno je da – Narodna banka Kine ne radi ništa, jer juan ima fiksiran tečaj u odnosu na dolar. Samo trebaju sjediti i praviti se ludi.
Američke federalne rezerve, Japan i Europska centralna banka odigrat će svoje uloge i obaviti posao – juan će učiniti slabijim u odnosu na euro i jen uz pomoć glasina. Čelnici ECB-a i BoJ-a u svojim govorima dali su naslutiti da bi mogli ograničiti ili odustati od daljnjeg monetarnog popuštanja, negativnih kamatnih stopa i poticajnih mjera. Početkom ožujka to su učinili i predsjednik ECB-a Mario Draghi i guverner BoJ-a Kuroda. Oba su razočarala očekivanja tržišta. Rezultat toga je da su jen i euro ojačali su u odnosu na dolar – premda nijedan od guvernera nije učinio niti promijenio išta! Promijenili su jedino način na koji su to rekli.
Ali u doba kad tečajevi valuta ovise prije svega o očekivanjima, to je bilo dosta. Došlo je do istog efekta kao da su kamatne stope porasle, premda se uopće nisu promijenile. Kina je dobila poticaj trgovini s Japanom i Europom bez devalvacije vlastite valute! Bila je to prividna devalvacija – u kojoj su euro i jen izgledali jači, a dolar slabiji. Navodno je MMF pomogao orkestrirati cijelu urotu s američkim FED-om, BoJ-em, ECB-om i Narodnom bankom Kine.
Znači li to da dogovor između čelnika najvećih svjetskih ekonomija može odrediti hoće li globalno gospodarstvo rasti ili padati? Nešto kao dogovorna ekonomija? Zapravo i ne, smatra Kardum. Ove monetarne politike ne mogu stvoriti rast privatnog sektora, nego samo odgoditi dan priznanja da je golemi teret svjetskog duga stvoren upravo ovakvim labavim monetarnim politikama.
