Komentira Ivan Brodić
Vrag je odnio šalu, shvatili su i u Vladi RH. Barem ako je suditi po jučerašnjem briefingu za novinare u ministarstvu gospodarstva, gdje je ministar Ćorić najavio kako ima plan za riješiti situaciju oko INA-e.
Ministar Tomislav Ćorić je slavodobitno novinarima predočio kako je hrvatska strana, temeljem Božićnog obećanja, a nakon cirkusantskog procesa s konzultantima i njihovim mijenjanjem kao čarapa te wishful thinkinga u procesu određivanja vrijednosti INA-e, odlučila ponoviti ponudu za preuzimanje MOL-ovog relativno većinskog udjela u hrvatskoj naftnoj kompaniji.
Jer, naposljetku su shvatili i u Vladi, nije uputno slušati raznorazne aspirante na čelno mjesto nacionalizirane kompanije, ta takva je vlasnička struktura i dovela do potrebe restrukturiranja, pronalaska strateškog partnera te njegove prirodne želje za maksimizacijom vlastitog vlasništva i utjecaja u kompaniji.
Koji je, uzgred, po financije i upravljanje bio blagotvoran, o čemu sam već pisao. Koji, prema presudi međunarodnog arbitražnog suda, nije bio nelegitiman, dapače, procesi nacionalnog pravosuđa protiv toga u međunarodnopravnom epilogu označeni su kao politička haranga.
Svađa dvaju vlasnika bilo koje svojine, čini se došlo je iz stražnjice u glavu i opinion makerima u Vladi, gotovo uvijek dovodi do obezvrjeđivanja te svojine. Tako, nakon zanimljivih akvizicija slovenskog Petrola u Hrvatskoj, INA više nije regionalni lider u downstreamu, a nakon što i OMV proda svoje slovensko poslovanje, pitanje je hoće li biti i druga po redu.
Nije pomogla niti slučajna greška oko prijave na natječaj za modernizaciju rafinerije u Rijeci, no, uvjeravaju me u INA-i, i nije im za nevjerovati jer riječka rafinerija je MOL-u i INA-i iznimno važna za poziciju na mediteranskom tržištu, kako se ništa katastrofično nije dogodilo i kako investicija ide dalje. A ona je nekoliko puta veća od investicije u Pelješko most. Razumljivo je, stoga, zašto je “bušenje” te investicije u osobitom interesu opinion makera i influencera, koji zagovaraju nacionalizaciju kompanije na račun, ili uz inspiraciju, aspiratora na funkcije u tako vlasnički posloženoj kompaniji, no to je neka druga tema.
U uvjetima energetske tranzicije, kompanija kakva je INA, u svađi dvaju vlasnika, ima skučene mogućnosti napraviti iskorake u obnovljive izvore energije, izvan maloprodajne mreže punionica električnih vozila, recimo u solare, vjetar ili pak u vodik, koji je neiskorišten ili slabo iskorišten nusproizvod nekih INA-inih industrija….
Ako Hrvatska izgubi i plinsku arbitražu u Washingtonu, stvari neće izgledati nimalo bajno.
Sada, nadaju se u ministarstvu, mađarska je strana spreman na nove pregovore, jer u političkom smislu, ovo pitanje sve više pritišće inače poslovično dobre odnose Hrvatske i Mađarske.
Tajming nije loš, međutim, mađarskoj strani se ne žuri prodati ispod cijene, jer svoje je dionice legitimno kupila na tržištu, a međunarodno pravni lijek stoji iza upravljačkih prava koje ima u kompaniji.
Sama situacija u kojoj Hrvatska može računati na smanjene uplate u proračun gubitkom INA-ine pozicije, možda je dobar motiv za hrvatsku stranu, ali za multinacionalku kakav je MOL trebat će još neki argumenti.
U toj pat poziciji, možda bi dobar argument bio promjena vlasničkih udjela, a samim time i potreba za promjenom upravljačkog ugovora. Stoga, možda valja razmišljati izvan okvira. Neka RH zadrži, sukladno Zakonu o INA-i 25 posto plus jednu dionicu, što nam garantira zadržavanje branda te djelovanje kompanije u hrvatskom pravosudnom sustavu, što je važno u energetski kriznim vremenima i kataklizmama. Ostatak svojih dionica neka proda trećoj strani, može i nekom konzorciju hrvatskih tvrtki, takvih koji to mogu financirati, a imali bi energetski i poslovni interes u našoj zemlji je dvije ili manje.
Za to je potrebna politička hrabrost, koja nije imanentna sustavima u kojima se glasovi plaćaju (dakako, ne direktno) i politikama čija se popularnost kupuje zadovoljavanjem posebnih interesa. Jer, bliže se lokalni izbori. Možda je slučajnost, ali ministar je i tako najavio kako će se ponovno o tome razgovarati u ljeto, dakle, nakon lokalnih izbora…
No, možda nas iznenade, čime bi, vjerujem, iznenadili i sebe i svoja politička očekivanja.
