Hoće li se kineski interesi u Hrvatskoj opredmetiti?

Piše Branimir Vidmarović, geopolitički analitičar
Hrvatska se još uvijek nalazi pod dojmom posjete kineskog premijera Hrvatskoj, posebno Vlada.

Stječe se dojam da su mnogi u fazi iščekivanja nekog čuda velikih razmjera, posebno u odnosu na Uljanik. S druge strane postoje i vrlo skeptična mišljenja. No, sada je prerano govoriti o bilo čemu. Zasad postoji nekolicina sporadičnih dogovora, poput Rimčeve proizvodnje baterija u Kini, najavljene izgradnje vjetroparka kod Senja i Pelješkog mosta. Pozitivno je da se radi o različitim vrstama suradnje: zajednički hrvatsko-kineski poduhvat na području električnih tehnologija, energetski greenfield i infrastrukturna izgradnja.

Nekakva vrsta dogovora oko Uljanika je hipotetski moguća jer je Kina imala iskustva sa kupovinom strahovito zaduženih poduzeća poput RTB Bor u Srbiji. Ali uz to je uložila u čitav kompleks proizvodnje metala. Naravno, to je bila druga kompanija sa drugim ciljevima, a uz to su politički odnosi Srbije i Hrvatske neusporedivo bolji. Uljanik sam po sebi za Kinu nije privlačan jer nema širi kontekst, nije konkurentan i nema tržište. Ni 3. maj nije u nešto boljem položaju. Mada su, ponavljam, sve opcije moguće. Ali ako se odluči, kompanija CSIC će postaviti svoje uvjete i vjerojatno će biti riječ o stvaranju nekog šireg konteksta, transformaciji pa čak i prenamjeni brodogradilišta. Možda će htjeti nešto dodatno za malu cijenu ili u paketu, možda će htjeti da im se garantiraju još poslovi. Kruže glasine da bi htjeli da država otplati dug. Opet, možda će, ako sada ne bude interesa, u budućnosti doći još neka kineska kompanija. Nije CSIC jedina kineska kompanija tog profila.

Infrastrukturni projekti poput nizinske pruge su isto mogući. Model Pelješkog mosta u kojemu Bruxelles financira a Kina izvodi je, čini se, prihvatljiv za obje strane. Kini su načelno takvi projekti zanimljivi jer stalno stvaraju zaposlenost svojim radnicima te zbrinjavaju proizvodne viškove željeza i čelika. Tu je i internacionalizacija yuana koju Peking polako ali uvjereno gura kroz inicijativu Pojas i put. Iz tog kuta, bilo koja veća betonska konstrukcija ima smisla, od stadiona u Rijeci ili Velikoj Gorici do megamostova. No, s obzirom na domaće ekonomske probleme, Peking neće dozvoliti državnim kompanijama da ulažu naširoko kao nekoć. Zato je Pelješki model suradnje važan.

Loše je što se tako emocionalno nameće ta priča sa Uljanikom.. Stvaraju se nepotrebna očekivanja a negativan rasplet može, nit mjesec dana nakon summita 16 plus 1, stvoriti apatiju prema Kinezima. Bilo bi bolje hladno prepustiti stvari rutini, ionako se ni jedan projekt ili sporazum neće ostvariti ni preko noći. Ne treba očekivati ništa spektakularno na međudržavnoj relaciji ali to ne isključuje privatni interes kineskih poduzetnika za različita manja ili srednja ulaganja u Hrvatskoj. Izgradnja odnosa i povjerenja sa Kinom je dug proces.

You may also like

0 comments