Prije samo godinu dana, ruski je predsjednik Vladimir Putin putovao u Ankaru dogovarati strateško partnerstvo s Turskom. Sada, nakon rušenja ruskog zrakoplova, poruka značajnijih posljedica visi nad Ankarom. Teške riječi po strani, ove dvije zemlje su, čini se, osuđene raditi zajedno, čak i ukoliko su veliki snovi oboreni s ruskim zrakoplovom. Naime, Turska dobiva oko 60 posto svoga plina iz Rusije, no Moskva bi je mogla prepustiti europskom tržištu plina, gdje potražnja, posebno u vrijeme kada su niske cijene nafte, čini ekonomije ovisne o izvozu. Propast projekta plinovoda Južni tok prošloga prosinca stajala je oko 40 milijardi dolara što znači kako ruski predsjednik sasvim sigurno neće, dugoročno, odbaciti njegovog nasljednika Turski tok.
I za Tursku, koja je i sama prijetila prekinuti bilateralne odnose prošlog mjeseca, nakon što je Rusija započela bombardirati sirijske pobunjenike i kršiti turski zračni prostor, to nije osobito privlačno. Turska potražnja za prirodnim plinom raste, a Rusija je jedna od rijetkih istinskih mogućnosti Ankare za zadovoljenjem te potražnje, barem kratkoročno. Štoviše, Rusija pomaže financirati i izgraditi 20 milijardi dolara vrijednosti nuklearne elektrane, kako bi se zadovoljile rastuće potražnje za električnom energijom. Novi turski ministar energetike, Berat Albayrak, izjavio je kako energetske veze dvije zemlje neće biti ugrožene.
Rusko tursko uporno približavanje načeto je prošle godine neprijateljstvom i rivalstvom u građanskom ratu u Siriji. Erdogan je nepokolebljivi protivnik sirijskog diktatora Bašara al Asada, više je puta zvao na njegovo rušenje, a Putin neizravno podupire Asada godinama, što se osobito vidjelo u rujnu kada mu je poslao borbene zrakoplove koji su počeli bombardirati SAD-u sklone pobunjenike.
Te tenzije su dramatično došle do izražaja u utorak. Za gotovo dva mjeseca, turski dužnosnicu u više su navrata izjavili kako neće tolerirati kršenje svoga zračnog prostora. U utorak, Turska je izvijestila UN kako je deset puta izdala upozorenje dvjema bombarderima, od kojih se jedna okrenuo, a drugi je oboren. Nakon incidenta, Putin je požurio napasti suodgovoran stav Turske prema Islamskoj državi. Sergej Lavrov je ubrzo otkazao planirani posjet Turskoj te je pozvao turiste ne putovati u tu zemlju. Neki političari su čak predložili zabranu letova u tu zemlju. Putin je pri tome naglasio kako već dugo bilježe kretanje velike količine nafte i naftnih derivata u Tursku preko područja Islamske države koja dnevno od prodaje nafte i naftnih proizvoda zarađuje 1.5 milijuna dolara. Razlog je to zašto su i SAD i Rusije već nekoliko puta fokus zračnih akcija imale na naftna polja i mobilne rafinerije, piše Keith Johnson.
Zapravo, Putin tvrdi kako je Turska tehnički centar Islamske države što bi dodatno moglo zakomplicirati pregovore oko Turskog toka koji su zapeli na sporovima oko cijene nafte i plina, ali i na formiranje turske vlade. Osim gospodarske odmazde, Rusija bi mogla intenzivirati svoju podršku kurdskim militantima s kojima je zadržala dobre odnose još iz vremena sovjetskog perioda, s obzirom da je Kurdska radnička stranka dominantno socijalističkog karaktera, a za zapad je ona na popisu terorističkih organizacija. Dakle, financiranje PKK i njezinih podružnica bio bi jednostavan način da se Rusija osveti Turskoj, rekao je Michael Reynolds, profesor bliskoistočnih studija na Princetonu.
Ipak, potonja bi strategija bila vrlo riskantna i zapaljiva, pogotovo zato što Erdogan koristi borbu protiv PKK za homogenizaciju svoje stranke, ali i zato što je Barack Obama izjavio kako je njegov prioritet sada osigurati da situacija u tom području ne eskalira. Jer, Putin bi morao znati da Turci nisu Čečeni.
*Autor analize je Keith Johnson, a objavljena je na stranicama Foreign Policya.
