Hoće li, na kraju, socijalist biti na čelu SAD-a?

S jedne strane, u Demokratskoj stranci, gledamo najneinspirativniju utrku za nominaciju ikad. Sve izlazne ankete daju natpolovičnu većinu bivšoj državnoj sekretarki SAD-a i prekaljenoj političarki Hillary Clinton. Jedini kandidat koji joj još uvijek oponira, iako je u debelom zaostaku, je Bernie Sanders.

Da li bi po prvi put u historiji deklarisani socijalista mogao postati lider najmoćnije sile svijeta? Ovaj 74-godišnji senator iz Vermonta deklasirani je socijalist i pažnju na sebe je privukao, za američko društvo, poprilično netipičnim političkim pogledima. Kao jedan od “najljevijih” političara u historiji SAD-a, zagovara uvođenje tzv. nordijskog modela u ovu zemlju, što bi prema njegovom programu između ostalog podrazumijevalo značajno povećanje poreskih stopa za najbogatije Amerikance, povećanje minimalne nadnice, uvođenje univerzalnog zdravstvenog osiguranja, omogućavanja besplatnog studiranja te osnaživanje svih postojećih programa socijalne zaštite. Iako uživa znatnu podršku i simpatije među radikalnijim glasačkim tijelom demokrata, oni ipak čine manji dio simpatizera stranke, te je malo vjerovatno da bi do kraja utrke mogao prestići Clinton, posebno ako se uzme u obzir da bi kandidat s takvim političkim pogledima imao vrlo male šanse da pobijedi svog republikanskog suparnika.  No, za razliku od demokratskih, republikanski preliminarni izbori vjerovatno su jedni od najzanimljivih u historiji. Od mnoštva kandidata među kojima su bivši i sadašnji kongresmeni, senatori i guverneri, prema trenutnim anketama uvjerljivo vodstvo drži autsajder – Donald Trump.

Konstantno je neljubazan i arogantan, sklon je vrijeđanju i ponižavanju svakoga ko mu se na bilo koji način suprotstavi. Ksenofobičan je i netrpeljiv. Ne libi se koristiti najgnusnije uvrede i najgorim stereotipima govoritima o cijelim etničkim i vjerskim grupama. Neprestano laže! Hronično je neobrazovan, na intelektualnom nivou srednjoškolskog nasilnika s jedinicima u knjižici Kao milijarder i jedan od najuspješnijih američkih biznismena, Trump je zahvaljujući svom karikaturalnom ponašanju i ekscentričnim ispadima tokom vremena stekao status jedne od najkontroverznijih i najzanimljivih ličnosti američkog društva. Njegova ekscentričnost u konačnici ga je odvela do njegove dosad najveće životne avanture – kandidiranja za predsjednika najmoćnije sile u historiji čovječanstva.

Da Trump kao političar u nastupu neće biti pretjerano različit od Trumpa showmana i zabavljača, pokazalo se već od prvog dana njegove kandidature. No, nažalost, njegovi dosadašnji politički istupi ni najmanje ne daju povoda sa smijeh i simpatije. Od dana kandidiranja do danas osnovna i jedina karakteristika njegove kampanje je sablažnjavanje američke i svjetske javnosti, blago rečeno, neukusnim istupima – od ismijavanja američkog heroja i dugogodišnjeg senatora Johna McCaina jer je tokom Vijetnamskog rata bio zarobljen od vijetkonga, preko mizoginističkog vrijeđanja voditeljece Fox Newsa, izrugivanja novinaru zbog njegovog invalidniteta, šovinističkih izjava na račun meksičkih imigranata koje je između ostalog, nazvao „rođenim silovateljima“, vrijeđanja fizičkog izgleda žene jednog od svojih protukandidata, pa do prijedloga da se u Americi zatvore džamije.

Ipak, i samog sebe je uspio nadmašiti nedavnom izjavom da bi svim muslimanima trebao biti uskraćen ulazak u Sjedinjene Države, uključujući i američke državljane koji trenutno borave van teritorije zemlje. Ova izjava naišla je na zgražanje i osude širom Amerike i svijeta, uključujući i ostale predsjedničke protukandidate i rukovodstvo Republikanske stranke koji su se ogradili od ove izjave.  Pored toga što bi muslimanima zabranio ulazak u zemlju, zatvorio džamije, izgradio ogradu duž granice s Meksikom, protjerao iz SAD-a ne samo nekoliko miliona ilegalnih imigranata, nego i njihovu djecu koja su tu rođena, a nije mu odbojno ni uskraćivanje temeljnih ljudskih sloboda, s obzirom na izjavu da bi „Bill Gates trebao ugasiti taj internet“, kakve ostale politike i rješenja za SAD nudi Trump u oblastima ekonomije, vanjskih poslova, socijalne zaštite…? Pa, ukratko – nikakve.

Doslovno ni na jedno pitanje koje se ticalo njegovog plana za rješavanje gorućih ekonomskih, vanjskopolitičkih i socijalnih pitanja još uvijek nije uspio dati suvisao odgovor. Ako ne odgovara uvredama ili zapaljivim populističkim izjavama, uglavnom potpuno izbjegava odgovore ili odgovara diplomatski „angažovat ću tim stručnjaka pa ćemo to pitanje riješiti“.  Konstantno je neljubazan i arogantan, sklon je vrijeđanju i ponižavanju svakoga ko mu se na bilo koji način suprotstavi. Ksenofobičan je i netrpeljiv. Ne libi se koristiti najgnusnije uvrede i najgorim stereotipima govoritima o cijelim etničkim i vjerskim grupama. Neprestano laže! Hronično je neobrazovan, na intelektualnom nivou srednjoškolskog nasilnika s jedinicima u knjižici.

Pa ipak, prema svim anketama Trump je u ubjedljivoj prednosti nad svojim republikanskim suparnicima. Zbog čega?! Razlog treba tražiti u onom najdesnijem, najradikalnijem glasačkom tijelu u SAD-u koje se tradicionalno veže uz Republikansku stranku. Razni proponenti američkog „konzervativizma“ oličeni u sindikalnim kolumnistima, protestantskim propovjednicima i radijskim voditeljima čiji su stavovi otvoreno ksenofobični, militantni i kršćansko-fundamentalistični, već godinama uživaju ogromnu popularnost i podršku u američkoj javnosti. No, u političkom životu, unutar same Republikanske partije, gdje ipak preovladava umjereni američki konzervativizam, ova struja američkog društva ne pronalazi svog pravog predstavnika.

Stoga su pred svake izbore u potrazi za svojim favoritom koji će se suprotstaviti kompromitovanom „republikanskom establishmentu“. Rezultat ovakvog stremljenja je da pred posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora unutar Republikanske stranke u početnoj fazi većinsku podršku obično ima onaj kandidat koji prednjači po besmislu svojih ideja i neukusu svojih izjava. Dovoljno je, primjerice, pogledati prošle izbore 2012. Prvobitni favorit sa znatnom podrškom u odnosu na protukandidate bila je američka kongresmenka i kršćanski fanatik Michele Bachmann, čuvena između ostalog i po izjavi da je uragan Katrina kazna Amerikancima zbog slabljenja njihove vjere u Boga!

No, nije dugo trebalo da zbog blamiranja u predizbornim debatama i demonstracije raskošne intelektualne ograničenosti, podrška Bachmanovoj spadne na mizernih nekoliko procenata. Nakon toga, novi favorit je bio pronađen u izvjesnom Hermanu Cainu. Vlasnik lanca pizzerija – došao niotkud, u početku je uživao podršku sličnu onoj koju danas uživa Trump. Njegove intelektualne sposobnosti i obrazovanje nisu bile pretjerano bolje nego kod Trumpa, no tek će javna optužba njegovih bivših saradnica za seksualno napastvovanje eliminisati Caina iz utrke. Na kraju je nominaciju stranke za predsjednika dobio umjereni biznismen po mjeri establishmenta stranke, poznat po konstantnom mijenjanju stavova i neuvjerljivoj političkoj retorici – Mitt Romney. I izgubio.

Dakle, Trump trenutnu podršku može zahvaliti u prvom redu onim najneobrazovanijim, najnetolerantnijim i najneupućenijim glasačima kojima je za dobijanje podrške dovoljno da ne dolazite iz establišmenta i da zapaljivim izjavama podilazite njihovim najnižim strastima.  I hoće li Trump u konačnici osvojiti nominaciju Republikanske stranke za predsjednika? Odgovor je – gotovo izvjesno da neće. Naime, kao što gorenavedeni primjeri pokazuju, među republikancima na početku uvijek isplivaju autsajderi koji, međutim, uglavnom otpadnu kad počnu primariesi. Kako prethodno pojedini nižerangirani kandidati budu otpadali nema sumnje da će se podrška njihovih simpatizera prebaciti onim kandidatima koji se pokažu kao najozbiljniji Trumpovi suparnici.

Ipak, Trumpa i opasnost koja prijeti od njega ne treba potpuno potcjenjivati. Prema anketama se još uvijek uvjerljivo drži na prvom mjestu. Pored toga, svojim je teatralnim nastupima i necivilizovanim prijedlozima uspio prilično ridikulizovati republikansku utrku na nominaciju, skrečući pažnju s ozbiljnih prijedloga i ideja ostalih kandidata za rješavanja ključnih problema američkog društva. Također, njegova zapaljiva i netrpeljiva retorka u konačnici lako može natjerati i ostale kandidate da pribjegnu radikalnijoj retorici, koja kod dobrog dijela glasačkog tijela očito daje rezultat.

Prema svemu sudeći bitka za nominaciju će se ipak odlučiti između dva mlada senatora – Teda Cruza iz Teksasa i Marca Rubija sa Floride, koji su trenutno rangirani kao drugi i treći iza Trumpa. Ono što je obojici zanimljiva zajednička karakteristika je da pripadaju lationameričkoj zajednici, tačnije, obojica su djeca imigranata i Amerikanci kubanskog porijekla.  Za razliku od Cruza za kojeg se računalo da će biti favorit onog konzervativnijeg glasačkog tijela Republikanske stranke, Rubiju s druge strane nisu davane prevelike prednosti. Ipak, u do sada održanim debatama, Rubio se se pokazao kao nevjerovatno iznenađenje – vrhunski govornik, iznimne inteligencije i obrazovanja, samouvjeren i hladnokrvan, bez problema je uvjerljivim odgovorima obarao sva neugodna pitanja i provokacije novinara i svojih suparnika, uspijevajući krajnje dominantno izložiti svoj politički program. Ukratko, Rubija je nemoguće zbuniti.

Tek nešto slabiji utisak od njega ostavio je senator iz Teksasa Ted Cruz. Ovog bivšeg izvrsnog studenta Harvarda, sina pastora i pravnika, također krase izuzetno obrazovanje i oratorske sposobnosti, snažni i uvjerljivi nastupi te jasan politički sistem vrijednosti koji godinama dosljedno zastupa. Ostali kandidati poput sina i brata dva bivša predsjednika Jebba Busha ili senatora Randa Paula, za koga se vjerovalo da bi mogao biti prijatno iznenađenje, pokazali su da svojim nastupom, znanjem i karizmom ni izbliza ne mogu parirati navedenom dvojcu. Iako obojica pripadaju onom konzervativnijem dijelu američke političke scene, naročito po pitanju ekonomske politike, između njih dvojice ipak postoje značajna politička razmimoilaženja. Cruz je onaj koji je mnogo konzervativniji i u svojim stavovima daleko tvrđi.

Posebna pak razlika Rubija u odnosu na ostale republikanske kandidate je što se zalaže za amnestiju ilegalnih imigranata, čemu se ogromna većina republikanskih glasača protivi i što mu smanjuje popularnost, ali bi mu eventualno moglo pomoći da privuče simpatije neodlučnih glasača i onih s centra.

Također, u vanjskoj politici Rubio više drži do „prosvjetiteljske“ uloge Amerike u svijetu. Želi veća budžetska izdvajanja za odbranu, od početka je podržavao američke intervenciju u Libiji i naoružavanje pobunjenika u Siriji, koje i dalje smatra pravim potezom! Oštro osuđuje Obamin odnos prema Izraelu za koji tvrdi da je ozbiljno narušio savezništvo ove dvije zemlje, kao i sporazumom s Iranom, te smatra da pored ove države SAD moraju oštrije nastupati i prema Rusiji, Sjevernoj Koreji i Kubi. Cruz glede vanjske politike stoji na sličnim pozicijama, no uz jednu bitnu razliku – veliki je kritičar intervenciji u Libji, te smatra da od politika “izgradnje nacija” u Iraku i Avganistanu i „izvoza demokratije“ Amerika treba odustati.

U ekonomskoj politici također imaju slična rješenja koja idu u pravcu deregulacije tržišta i smanjenja poreza, s tim što i u tom pogledu Cruz ide korak dalje – za razliku od Rubia koji predlaže samo dvije porezne stope na dohodak od 15% i 25% te smanjenje poreza na dobit na maksimalno 25% (trenutno 39%), zagovara ukidanje progresivnih poreza i uvođenje flat taxa od 10% za sve preko određenog praga dohotka, te 16% porez na profit. Porez na “platni spisak” iz koga se finansiraju starosne penzije bi takođe bio ukinut. Jedna od posljedica ovoga je drastično uprošćavanje poreskog sistema koje omogućava ukidanje IRS (američka poreska agencija).

Obojica zagovaraju ukidanje Obamacarea, smanjivanje javne potrošnje, javnog duga te s izuzetkom izdvajanja na odbranu, državnih izdataka za sve stavke, te omogućavanje daleko većeg prostora privatnom sektoru za pružanje usluga koje su trenutno pod ingerencijom države.  U svjetonazorskom pogledu obojica se protive abortusu, istospolnom brakovima o kojima misle da bi države trebalo zasebno odlučivati i legalizaciji lakih droga. Ipak, dok svoje svjetonazorske stavove Rubio iznosi umjerenim i primjerenim rječnikom nastojeći ih opravdati zdravorazumskim argumentima, Cruz se ne libi često koristiti zapaljiv rječnik i isticati svoje slijeđenje kršćanske vjere.  Ukoliko bi jedan od ove dvojice kandidata u konačnici zaista i osvojio nominaciju, za šta postoje izgledne šanse, republikanci mogu biti sigurni da će imati karizmatičnog, inteligentnog i sposobnog kandidata za predsjednika, vjerovatno najboljeg još od Reagana, najpopularnijeg republikanskog predsjednika u 20. stoljeću, piše Danijal Hadžović za Depo.ba.

Šta sprema Hillary? Hillary Clinton, dugogodišnja političarka koja je obavljala niz najvažnijih funkcija u američkom političkom života i supruga bivšeg predsjednika Billa Clintona u svojoj predizbornoj kampanji zapravo mnogo više nade polaže u isticanje vlastitog političkog iskustva, nego u zagovarnje konkretnih ideoloških vrijednosti ili nuđenje jasnog političkog programa. Generalno se može okvalifikovati kao neko ko pripada desnijoj struji unutar Demokratske stranke, te pod vodstvom Clinton uglavnom možemo očekivati nastavak dosadašnjih politika vođenih i pod Obamom, bez pokušaja nekih radikalnijih promjena unutar sistema. To drugim riječima znači da će trenutni poreski sistem vjerovatno ostati isti uz moguće kozmetičke promjene, dok bi finansijske institucije mogle biti podvrgnute većim regulacijama.  U vanjskoj politici pod njenim vodstvom možemo izvjesno očekivati daleko čvršći pristup od Obaminog, naročito u borbi protiv islamskog terorizma i odnosu prema državama poput Rusije ili Irana, te snažniji angažman SAD-a u međunarodnim odnosima.

Ko će pobijediti? Prema trenutnim anketama u odnosu na druge republikanske kandidate, Clinton uživa značajnu prednost, s izuzetkom jednog – Marca Rubia, koji trenutno uživa 1,5% više u odnosu na bivšu državnu sekretarku.  Nakon velike pobjede i nade koju je predstavljao mladi i energični Obama 2008., danas gotovo nevjerovatno zvuči da su se demokrati sveli na stranku starih potrošenih političara, a da u ovom trenutku mladalačka energija, polet i nove ideje stanuju u konzervativnoj Republikanskoj stranci. Upravo bi ova energija možda mogla bitno utjecati na ishod predsjedničkih izbora 2016. godine. Osim toga, zbog mogućnosti da republikanski kandidat bude Lationamerikanac, postoji izgledna mogućnost i da veliki broj pripadnika ove grupe, koja tradicionalno u ogromnoj većinu glasa za demokrate, na sljedećim izborima svoj glas da republikancima.  Osim toga, ne treba smetnuti s uma ni brojne skandale koje se vežu uz politički život Hillary Clinton, od terorističkog napada u Bengaziju do objavljivanje njenih mailova koji su sadržavale povjerljive informacije, a što će republikanci nesumnjivo obilato koristiti protiv nje.

Kako bilo, 2016. godine glasači će dati glas kakvu Ameriku žele u budućnosti, a oko čega se stanovništvo posljednjih godina sve više polarizira – onu tradicionalnu oličenu u minimalnoj državi i indivudalizmu, onu koja teži postati Norveška ili onu negdje na pola puta između navedene dvije.

You may also like

0 comments