Hoće li međunarodno skladište urana moći spriječiti buduće nuklearne krize?

Bilo da prihvati ili odbije sporazum, iranski će nuklearni sporazum biti na vrhu dnevnog reda Kongresa kada se zastupnici vrate u Washington. No, novo skladište obogaćenog urana, koje je ustanovila Međunarodna agencija za atomsku energiju, daje novo svjetlo na činjenicu da bi novi sukobi mogli biti izbjegnuti u budućim generacijama.

Globalno skladište nuklearnog goriva, smješteno u Kazakhstanu započet će s radom 2017. godine, a ima za cilj pružiti zemljama stabilnu i predvidivu opskrbu obogaćenog urana.  Ustanovljeno je i kako bi obeshrabrilo vlade graditi objekte koji se mogu koristiti za obogaćivanje urana, što je i bio predmet spora između Irana i zapadnih sila prošlo desetljeće.

Sporazum, koji je potpisan u četvrtak u Astani, dolazi nakon postignutog dogovora Irana i šest svjetskih sila o ograničavanju količine urana koji proizvodi Teheran, kao i o dostupnosti nuklearnih programa Islamske republike za inspekcije. Kompenzacija bi bila ublažavanje gospodarskih sankcija koje nepovoljno utječu na iransko gospodarstvo. Iran je time zadržao svoj nuklearni program, isključivo u mirnodopske, energetske i medicinske svrhe. Skladište u Kazakhstanu moglo bi, u teoriji, negirati tu potrebu Irana u budućnosti, no ostaje pitanje hoće li uopće zaživjeti u praksi, piše Reid Standish za Foreign Policy.

Podupiratelji vide skladište kao način očuvanja nuklearnih zaliha i smanjenja potrebe zemalja za razvijanjem nuklearnog oružja. “Da je, prije deset godina, postojalo ovakvo skladište, Iran ne bi imao potrebu obogaćivati uran, nego bi ga kao slabo obogaćenog mogao dobiti iz skladišta“, kaže pomoćnim američkog ministra obrane Andrew C. Weber. On nadgleda proces u ime Pentagona.

Ovo može pomoći i u pitanju neširenja nuklearnog oružja, kaže Kingston Reif, direktor za polirke razoružanja i smanjenja opasnosti sa sjedištem u Washingtonu. Skladište “može poslužiti kao zaliha goriva u krajnjoj nuždi u slučaju da država s civilnim reaktorom ne može pristupiti gorivu na međunarodnom tržištu. U tom smislu to može smanjiti poticaj da države razvijaju vlastita postrojenja za obogaćivanje urana“.

Međutim, skladište će sadržavati samo 90 tona niskoobogaćenog urana, što je dovoljno za pokretanje svjetlovoda za jedan grad na tri godine. Trideset i tri zemlje članice IEAE morat će dakle proizvesti vlastiti uran ili ga kupiti negdje drugdje, s obzirom da će u skladištu biti toliko malo urana, a malo je vjerojatno kako će se netko odreći vlastitih reaktora.

S druge pak strane,  objekt u Kazakhstanu činit će uran dostupnim za kupnju i preuzimanje, no i dalje će ga trebati netko proizvesti, što je dugotrajan proces.  “Ako vlasti, u situaciji u kojoj se opskrba brzo reže, ne nađe zemlju za proizvodnju obogaćenog urana, postavlja se pitanje licenciranja skladišta“, kaže Pavel Podvig, kolumnist biltena Atomic Scientist.

Uz zabrinutost o ponestajanju urana, ekonomičnost bi mogla pogurati brojne zemlje prema izradi vlastitih kapaciteta za obogaćivanje. “Primjerice, izgradnja pet reaktora mogla bi stajati najmanje 10 milijardi dolara, a plan obogaćivanja nekoliko milijardi više. Ako je neka zemlja već spremna platiti toliko, moglo bi imati smisla platiti i obogaćivanje urana kako bi bili sigurni u proces“, rekao je Podvig.

Kazahstanske vlasti se nadaju kako će vjerodostojnost skladišta pojačati vlastitom tradicijom zalaganja za ne širenje nuklearnog oružja. Naime, većina je nuklearnih testova Sovjetskog saveza, do 1989. godine, održana u planinama Semipalatinsk, na sjeveroistoku Kazakhstana. Održano je 30 testova iznad površine, 88 atmosferskih i 340 podzemnih. Zbog toga je Kazakhstan od disolucije vodio vanjsku politiku bez nuklearnog naoružanja. Svojevoljno je predao vlastiti arsenal koji je naslijedio od SSSR-a, a bio je četvrti po veličini u svijetu.

Skladište u Kazakhstanu nije prvo, postoje takva skladišta u Rusiji, Velikoj Britaniji i SAD-u, no ovo je prvo takvo skladište pod kontrolom Međunarodne agencije za nuklearnu energiju koja se time nada povećati svoj utjecaj u neširenju nuklearnog oružja pojašnjavajući političke posljedice i rizike po nacionalne sigurnosti. “Realne politike na skladište u Kazakhstanu će promatrati sa zanimanjem. Ukoliko će moći isporučivati uran pravovremeno i jednostavno, ono će zaživjeti. Posljedice mogu biti pozitivne i dalekosežne“, zaključio je Raif.

Autor: Reid Standish
Prijevod: Ivan Brodić
Original: http://foreignpolicy.com/2015/08/28/can-the-iaeas-new-nuclear-fuel-bank-prevent-a-future-iran-crisis/

You may also like

0 comments