Tri tjedna nakon potpunog otvaranja njemačkih granica za sve izbjeglice, popularnost Angele Merkel je znatno opala sudeći po aktualnim anketama. I tu nije kraj, smatra Felix Steiner.
Ponavlja li se povijest? Između Angele Merkel i njezinih prethodnika postoje barem neke paralele. Paralela 1: klečanje Willyja Brandta ispred spomenika u Varšavskom getu 7. prosinca 1970. Gesta koja je danas simbol politike popuštanja Brandtove vlade u odnosu prema Istočnom bloku, uopće nije bila planirana, bila je to spontana akcija tadašnjeg zapadnonjemačkog kancelara: „Osjetio sam da naklon glave nije dovoljan.“
Na temelju jednog sličnog spontanog impulsa i Angela Merkel je prije tri tjedna odlučila dozvoliti ulazak u Njemačku izbjeglicama koje su se u Mađarskoj nalazile u katastrofalnim uvjetima. I isto kao i Brandt, ona se prije toga ni s kim nije usuglasila. Ona je to jednostavno napravila, zato što joj je njezin osjećaj (njezina savjest?) rekao: tako to ne može dalje! Ono što danas znaju samo rijetki: i Willyja Brandta su njegovi tadašnji suvremenici gotovo bez iznimke hvalili. “Je li Brandt smio kleknuti?”, upitao se Der Spiegel tjedan dana kasnije i odmah objavio i odgovor: 41% žitelja Savezne Republike Brandtovu je gestu označilo primjerenom, ali 48% je reklo da je ona bila pretjerano. Pozitivna ocjena, kategorizacija kao “povijesna gesta”, zbila se tek nešto kasnije. Godinu dana kasnije Brandtu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Ni to mnogi Nijemci, u ekstremno uzavreloj svađi oko politike savezne vlade prema Istoku, tada nisu razumjeli – a kamoli odobravali. Smije li se Angela Merkel nadati pozivu iz Osla?
Paralela 2: Agenda-politika Gerharda Schrödera. Tko se danas pita zašto je Njemačka ekonomski u puno boljem stanju od većine svojih europskih susjeda, svi stručnjaci će ga uputiti na reformsku politiku Schröderove vlade između 2003. i 2005. Od tada su nastali milijuni novih radnih mjesta, gospodarstvo prosperira, opet rastu porezni prihodi. Socijaldemokrati (SPD) i Zeleni su tada Njemačku od „europskog bolesnika“ reformirali u gospodarsku lokomotivu. Čak i Unija (CDU/CSU) i Liberali (FDP) koji nikada nisu imali hrabrosti za poduzimanje odlučujućih mjera, danas skidaju kapu Gerhardu Schröderu. Schröderova tragedija je u tome da su ga reforme koštale kancelarske dužnosti i da Angela Merkel danas žanje plodove njegovog rada. Svi koji hvale takozvanu „Agendu 2010“ nikada nisu birali SPD i nikada neće ni birati SPD. Upravo ta ista stranka tada je gotovo uništila politiku svog bivšeg predsjednika i do danas se od toga nije stvarno oporavila.
Danas, kada se kritika na račun politike Angele Merkel prema izbjeglicama formira ponajprije u redovima CDU-a i CSU-a, to fatalno podsjeća na situaciju SPD-a prije točno deset godina. Pohvale stižu nažalost s pogrešne strane (gledamo li stranački). Tradicionalni birači Unije sigurno nisu bili na kolodvorima po Njemačkoj i pljeskom pozdravljali izbjeglice koji su stizali u zemlju.
Vidljive naznake krize
I jednoj i drugoj paraleli je zajedničko da su i kancelarstvo Brandta i (još brže) Schrödera zapala u krize. Krize koje su se manifestirale u internim razmiricama, oštrim citatima i provokativnim nastupima, koji su vidljivi i danas: poziv Viktoru Orbanu (kritičaru Angele Merkel) od strane šefa CSU-a Horsta Seehofera bio je otprilike nelojalan kao i izjave Herberta Wehnera (tadašnji moćni šef Kluba zastupnika SPD-a, nap. red.) u Moskvi o Willyju Brandtu (“gospodin se voli kupati u mlakoj vodi“). A „basta-kancelara“ Schrödera može se pronaći u izjavi Angele Merkel s prošlotjedne sjednice Kluba zastupnika Unije: „Svejedno mi je jesam li kriva za val izbjeglica, one su sad tu!“ Očito je da je u međuvremenu i ona nervozna. Sve su to samo naznake. Ali dok se prije nekoliko tjedana u SPD-u diskutiralo o tome tko bi trebao izgubiti protiv Angele Merkel na izborima za dvije godine, sad se odjednom čini, u kontekstu izbjegličke krize, kao da je počeo sumrak kancelarke i najmoćnije žene svijeta. Otvoren je još samo kraj: ostavka tijekom tekućeg mandata (kao Brandt) ili poraz na izborima za dvije godine (kao Schröder)?
Angela Merkel nakon isteka trećeg kancelarskog mandata mogla bi postati čelnica UN-a, objavio je jučer njemački Bild. Prema pisanju tog najnakladnijeg europskog tabloida, sve su češće glasine da bi najmoćnija žena svijeta od početka 2017. mogla preuzeti “svjetsku vladu” i postati glavna tajnica UN-a. Izvjesno je da će nakon Ban Ki-moona, kojemu mandat istječe 31. prosinca 2016., UN preuzeti žena. Špekulira se da će to vjerojatno biti netko iz istočne Europe – a među najizglednijim kandidatkinjama do sada su isticane generalna direktorica UNESCO-a Bugarka Irina Bokova i hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Kao potencijalne kandidatkinje spominju se i šefica MMF-a Christine Lagarde, bivša europska povjerenica za vanjske poslove Catherine Ashton i predsjednica Litve Dalia Grybauskaite. Merkel je u rujnu 2013. treći put uzastopno izabrana za njemačku kancelarku, a mandat joj traje do jeseni 2017., devet mjeseci nakon što se bude tražio nasljednik Ban Ki-moona. Bild podsjeća da je Angela Merkel već najavila kako će možda napustiti kancelarsko mjesto prije isteka mandata. “S jedne strane uskom krugu ljudi povjerila se da želi sama napustiti kancelarsku fotelju, prije nego što dođe u priliku da izgubi na izborima ili bude prisiljena na povlačenje. S druge pak strane, nitko ne može zamisliti Angelu Merkel kako u svojim ranim 60-im kao politička umirovljenica njeguje ruže u svom vrtu”, piše Bild, a prenosi Večernji list.
Čini se da je sada idealna prilika da Merkel počne razmišljati o novoj funkciji. Naime, kod kuće joj pada popularnost zbog politike “pretjerane dobrodošlice” prema izbjeglicama, kako neki kažu, a u svijetu je tom politikom stekla obožavatelje na svim meridijanima. I na novom zasjedanju UNa Merkel su slavili kao najmoćniju ženu svijeta i svi su se željeli s njom slikati – i Bill Gates i Mark Zuckerberg. – Možemo svijet učiniti boljim. Sada moramo na tome početi raditi. Postoji dovoljno kapaciteta, inicijativa i dobre volje u cijelom svijetu – poručila je Merkel u New Yorku. “Tko je jednom igrao u političkoj Ligi prvaka, treba dodatni posao u kojem neće imati osjećaj da je nazadovao. Nema puno toga iznad berlinskog kancelarskog ureda. Osim možda ‘svjetske vlade’ na newyorškom East Riveru”, zaključuje Bild.
