Hoće li konverzija ugroziti bankarski sustav?

Nakon bankarske krize iz 1999, hrvatski su političari (ispravno) odlučili liberalizirati tržište i privatizirati vodeće banke. Novi inozemni vlasnici, pretežito austrijske i talijanske bankarske grupacije, su povećale uvoz štednje sa svojih domicilnih na hrvatsko tržište.

Osim prikupljanja domaće štednje, banke su se počele snažno zaduživati u inozemstvu, posebno kod svojih matičnih banaka. Ukupni bankarski izvori su se u proteklih petnaest godina, zahvaljujući ponajprije otvaranju razvoju domaćeg tržišta financijskih usluga, utrostručili. Bankarski izvori danas iznose oko 340 milijardi kuna, što zajedno s kapitalom i rezervama iznosi za veličinu domaćeg tržišta impozantnih 395 milijardi kuna. Hrvatske banke naime danas raspolažu s izvorima koji prelaze 120% BDP-a. Ovim činjenicama želimo samo naglasiti relativnu razvijenost bankarskog sektora i njegovo značenje za domaću ekonomiju

Inozemni izvori su se sustavno smanjivali od samog početka krize. Inozemni vlasnici domaćih banaka su sustvano povlačili svoje depozite zbog problema s likvidnošću na matičnim tržištima. Učešće depozita matičnih banaka je tako palo na samo 13% ukupnih depozita, dok su domaći depoziti unatoč (ili možda upravo zbog) ekonomskoj krizi uporno rasli i sada iznose preko 80 posto, kaže Damir Novotny za Jutarni list.

Trošak konverzije kredita u švicarskim francima, koje zakonskim propisma Vlada u cijelosti prevaljuje na banke, ako bude bilo provedeno neće samo oslabiti bankarski sustav već će ponovo uvesti uvesti nesigurnost u ukupan ekonomski sustav i udaljiti Hrvatsku od razvijenih tržišnih demokracija. Ukupan vladin sektor u velikoj mjeri je ovisan o financiranju od strane domaćih i inozemnih financijskih institucija, koje će nakon ove političke intervencije povećati procjene rizičnosti poslovanja s javnim sektorom ali i s drugim domaćim sektorima. Utoliko bi se moglo očekivati smanjivanje kratkoročnog financiranja hrvatskog javnog sektora, ali bi učinci konvergencije hrvatskog ekonomskog sustava prema najboljoj praksi razvijenih ekonomija u srednjem roku biti snažniji od negativnih učinaka političkog poigravanja s financijskim sustavom.

Hrvatski bankarski sektor na europskim stres testovima je imao jako dobre rezultate; visoka kapitaliziranost cijelog sustava osigurava otpornost na razne vrste nepredviđenih gubitaka i vanjskih šokova. Takav rezultat se djelomično može pripisati i regulatornoj politici HNBa koja je oduvijek bila vrlo konzervativna i to iz dva razloga; gorko iskustvo bankarske krize 1999.godine te predominantno strano vlasništvo banaka. U godinama prije krize, Hrvatska narodna banka je mjerama kao što su ograničenje rasta kredita na godišnjoj razini, te uvođenjem granične obvezne pričuve obuzdala rast zaduživanja domaćih banaka na stranim tržištima i kod banaka-majki. Trošak regulacije visok je i zbog politike rezervacija, prvenstveno uslijed relativno visokog udjela nenaplativih kredita. Proces rješavanja istih je iznimno spor, te dodatno zakompliciran procesima predstečajnih nagodbi i prodaje potraživanja agencijama za namiru. Produživanje roka naplate još više povećava trošak rezervacija, sukladno novoj regulativi unutar Basel III. Dakle, profit banaka je već itekako načet porastom troška rezervacija uslijed nepovoljnih ekonomskih okolnosti, kaže Vedrana Pribičević.

Plasman banaka koji regulatorno nije opterećen rezervacijama jest plasman u državne obveznice; 12,6% ukupne imovine banaka nalazi se u vrijednosnim papirima, s tim da tri četvrtine leži u domaćim vrijednosnim papirima. Drugim riječima, sam regulator na neki način prisiljava domaće banke da kupuju dug države, i u konačnici njime trguju. Nerealizirani dobitci koji su posljedica rasta vrijednosti vrijednosnih papira koje su banke kupile povećali su revalorizacijske rezerve, pa posljedično i kapital banke. Uzimajući u obzir navedeno, nije realno za očekivati da će se kreditiranje države od strane banaka smanjiti, prvenstveno zato jer ta aktivnost podrazumijeva najmanji regulatorni trošak te ne opterećuje dobit banaka. Ono što bi nas eventualno više moglo zabrinuti jest efekt navedenih mjera na profite banaka koji bi u narednim godinama mogli izostati, kao i uplate poreza na dobit u državnu blagajnu, što bi moglo produbiti proračunsku rupu. Isto tako, moguće je i da banke nastave kreditirati državu u istom obujmu, ali da se smanjeni kapacitet kreditiranja prelomi na leđima stanovništva i poduzeća kroz više kamatne stope i slabiju dostupnost kredita.

You may also like

0 comments