Karamarkova situacija nije ništa neuobičajeno, sjetimo se samo Ane Stavljenić Rukavina ili pak Veljka Ostojića, rekla je u jučerašnjem Otvorenom politička komentatorica HRT-a Jasmina Popović. Naglasila je i to kako je Karamarko o svim svojim poslovima, i poslovima svoje supruge, sa konzultantima stranih kompanija, trebao kao kandidat za premijera obavijestiti javnost ranije.
Doista, nakon tolike medijske akcije i tolikog broja ponovljenih “afera”, u kojima nema gotovo ništa suspektno, osim poreznog duga, ali i tolikog broja ponovljenih poluistina o njegovoj političkoj povezanosti sa “stranim mračnim silama koje otimaju hrvatsko nacionalno blago”, politička situacija Tomislava Karamarka prilično je izvjesna. Glasovao Most za njegov opoziv ili ne glasovao, njegov politički put može ići samo prema dolje.
Pojasnimo, budući da je u Hrvatskoj PR produžena ruka sudstva, ali i politike, u našoj je zemlji posve moguće da ugovori dvije privatne tvrtke, koje je ispitivao Uskok i istragu stavio ad acta, iscure u javnost i tako reciklirani postanu zadnji čavao u lijesu jedne političke karijere (ako se ne dogodi nešto ne predviđeno). Jer je nakon sviju informacijskih bombi jasno kako na svim dijelovima sabornice postoje ljudi kojima slabljenje Karamarka odgovara. Odgovara to svim akterima u vladi, odgovara SDP-u, Mostu i velikom dijelu HDZ-a. Bilo bi stoga čudno da ga n opozovu, ali i to da osigura podršku u predsjedništvu HDZ-a.
Ne želeći ulaziti u teorije zavjere tko se krije iza ove operacije, radi li se o motivima arbitraže, motivima neriješenih odnosa u HDZ-u, nekakvim jatacima, valja podsjetiti na to kako je i gospodin Karamarko pozivao na ostavke političara čiji su članovi obitelji imali razne afere, kako je prije pet dana objasnio specijalist za tumačenje dokumenata koje objavi Nacional u Jutarnjem listu. Red je da krene od sebe, naglasio je autor.
Hvale je to vrijedno podsjećanje jer nas dovodi do same srži apsurdnosti političke scene u Hrvata. Ona je pak duboko određena lokacijom lisnice iz koje se javni novac distribuira prema pojedinim novinarima i medijima, putem pojedinih PR agencija ili neposredno. Kako inače objasniti dvije činjenice?
Prvo, blagonaklonost velikog dijela medija prema političkim strankama koje se, osim iz članarine, financiraju iz javnog novca, sustavno otimanog poreznim obveznicima (to neće promijeniti niti Mostovo smanjivanje sredstava). Drugo, vrlo je teško objasniti činjenicu kako to da su se istrage, povjerenstva, opozivi i ostavke, temeljem medijskih napisa, u ovoj zemlji, događali samo s političarima koji nisu imali zaštitu lokacije lisnice javnog novca, bilo da je riječ o fondovima za neprofitne medije ili kadrovima osiguranog novca javnih poduzeća.
Mediji prema modernim teorijama čine četvrtu granu vlasti, oni paze da tri grane vlasti funkcioniraju kvalitetno i odgovorno prema građanima. Njihova temeljna uloga mora biti konzumirana ukoliko ne želimo postati društvo poput Albanije Envera Hoxe. Stoga, valja pohvaliti čak i situaciju u kojoj se stare afere recikliraju, valja pohvaliti i pritisak na institucije kako bi radile svoj posao.
Ipak, kako se sve ne bi pretvorilo u mccarthyjevski lov na vještice, bit će potrebno objasniti kada je nastao svojevrsni auzmeš? Naime, potrebno je odgovoriti na pitanje kako to da su mediji uspjeli isprovocirati ovakvu akciju institucija i politike temeljem medijskih napisa za jednog političara, a za neke druge, koji su bili, prošle godine, na naslovnicama brojnih tjednika, nikada? Kakve su kvalitete onda naše institucije i koga protežiraju?
Pad Karamarka, iako institucije i mediji (izuzev jednog istraživačkog novinara) prije nekoliko godina u njegovom poslovanju s Josipom Petrovićem nisu vidjele ništa sporno, a nisu niti kroz sve ove godine do danas, bi valjalo pozdraviti. Bila bi to povlastica iz perspektive razvoja demokracije ukoliko će to natjerati Povjerenstvo za sukob interesa, Državno odvjetništvo, Most, SDP, dio HDZ-a i moćne strukture u blizini nekoliko arbitražnih procesa koje Hrvatska vodi, da počnu čitati novine i portale. Pa neka se pojave počnu mjeriti istom mjerom.
Naposljetku, umjesto konkluzije, ne toliko vezano na temu političke sudbine Karamarka, treba postaviti pitanje. Zašto institucije i razna povjerenstva nikada toliko revno ne istražuju tijekove javnog novca (ne samo iz ministarstva nego i iz javnih poduzeća) koliko to kvalitetno čine kada se radi o tijekovima privatnog novca prema privatnim osobama?
