[vc_row][vc_column width=”1/3″]Nakon produžetka dogovora o smanjenju proizvodnje zemalja OPEC-a i zemalja izvan kartela, krajem prošle godine, pojavio se trend mjesečnog rasta cijena, najdulji u posljednjih sedam godina. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Takvom trendu uvelike su doprinijeli i zastoji proizvodnje u Sjevernoj Americi i Sjevernom moru. S druge strane, kao epilog krize u Ukrajini, Rusija se okrenula prema Istoku, što bi moglo dovesti do potresa na europskom tržištu ugljikovodika, o čemu smo pisali jučer. Tijekom siječnja počet će s radom naftna burza u jednom od najvećih potrošača energenata – Kini. [/vc_column][/vc_row]
Sve to bi moglo dovesti do dvije pojave, rasta cijena nafte iznad 70 dolara za barel i djelomične dedolarizacije tržišta nafte.
Trgovanje naftom u kineskoj nacionalnoj valuti (juanu) neće biti samo alat za jačanje položaja kineskih tvrtki, nego će ojačati napore za proširenje juana u globalnoj trgovinskoj razmjeni, što je strateški cilj Kine. Riječju, Peking želi ubrzati dedolarizaciju globalne trgovine. Time će utjecaj juana u svjetskim bankovnim rezervama značajno porasti, a to je stari kineski plan koji se ubrzava zbog prijepora Kine i SAD-a oko utjecaja u Južnom kineskom moru i na Pacifiku. Nova burza bit će smještena u Šangaju te će biti poznata po skraćenici INE. Omogućit će kineskim kupcima fiksiranje cijena nafte i plaćanje u juanu. Kako je registrirana u šangajskoj slobodnoj zoni, i inozemni će trgovci moći investirati na burzi.
Izvor: Bloomberg
Ovaj potez služi kako bi se uzdrmao položaj SAD-a kao glavnog emitenta valute na naftnom tržištu, piše Bloomberg, i dodaje kako odluka o lansiranju naftne burze ima ishodište u činjenici kako je Kina istisnula SAD s položaja glavnog globalnog uvoznika nafte. Podsjetimo, prva je ideja o ovakvoj kineskoj burzi nastala 2012. godine kada je cijena nafte probila granicu od 100 dolara, a prvi je pokušaj petojuana bio 1993. godine, ali je zbog kolebanja na Forexu suspendiran nakon godinu dana.
Analitičari procjenjuju kako je ovo početak procesa dedolarizacije, koji će se dogoditi u srednjem ili dugom roku, jer je plaćanje nafte u dolarima dobro ukorijenjena praksa, a Kina još uvijek gotovo nema utjecaja na naftnom tržištu. Međutim, ali posao će skretati prema Kini koja će i u budućem vremenu biti ključno tržište, a veze između Euroazije, Bliskog istoka i Kine postat će snažnije.
Također, za naglasiti je kako kineski fondovi sudjeluju u vlasništvu Rosnefta, ali i u aktualnoj privatizaciji saudijskog naftnog diva Saudi Aramco te bi i Saudijci mogli početi manji dio vlastitog naftnog portfelja deklarirati u juanu, obzirom značajni dio saudijskog izvoza odlazi u Kinu.
Zaključimo, okretanje naftnog posla juanu više je geopolitičko nego li ekonomsko pitanje, jer to nije prvi takav pokušaj. O stvaranju burze u vlastitoj valuti sanjali su već Sadam Husein, Moammer Gaddafi, ali i Hugo Chavez. Najveće je pitanje hoće li Kina uspjeti izgraditi konkurenciju za naftu tipa Brent i WTI, no u tome bi im mogla pomoći povezanost s tržištima zemalja BRICS-a, što bi moglo dovesti do internacionalizacije juana.
