Hartovo proročanstvo ili ravnoteža moći?

Početkom lipnja Kanadska sigurnosno-obavještajna služba objavila je izvješće o sigurnosnim prijetnjama do 2018. godine. U tom je dokumentu, koji ima više od 100 stranica, značajan dio posvećen prijetnjama iz Rusije.

Prema autorima, povećanje vojnog potencijala Rusije dokaz je da se zemlja priprema za rata velikih razmjera, a ne samo za hibridni rat. Istovremeno, analitičari Kanadske sigurnosno-obavještajne službe ne navode protiv koje zemlje Kremlj namjerava započeti novi rat ili kakve bi mogle biti njegove posljedice, piše Russia Beyonde the Headlines.

U stvari, neki stručnjaci su skloni trenutni sukob između Rusije i Zapada interpretirati prema koncepciji Liddella Harta, poznatog britanskog vojnog teoretičara. Hart vjeruje da su dva svjetska rata zapravo bili jedan višeslojni sukob vezan uz redistribuciju svjetskih resursa.

Tako su, prema engleskom znanstveniku, sve faze ovog globalnog sukoba ukupno trajale od 1890. do 1945. Posljedice Drugog svjetskog rata dovele do Hladnog rata i poraza Rusije, koja je trenutno u fazi oporavka. Ovakva vrsta povijesnih analogija i vojnih teorija ukazuju na to da je rat neizbježan – kao nastavak u kojem će ulogu glavnog agresora igrati Rusija, koja je nakon pada SSSR-s izgubila svoju zonu utjecaja i dio svog teritorija.

Od početka sukoba u Donbasu i pripajanja Krima Rusiji neki su zapadni političari počeli aktivno igrati na kartu “ruske prijetnje”. U tom kontekstu, širenje ruske vojske i flote pomoglo je da se od Europljana i Amerikanaca sakriju drugi globalni problemi poput migrantske krize, širenja zone sukoba na Bliskom istoku ili jačanje opasnosti od islamskog ekstremizma. Ipak, u ovoj situaciji povijesne analogije ne funkcioniraju.

Kao prvo, bilo kakav globalni sukob između Rusije i NATO-a ubrzo bi doveo do međusobnih nuklearnih napada. Nedavno je Kremlj u više navrata pokazao kako povećava svoj nuklearni potencijal i tehnički razvoj sustava za lansiranje. Istovremeno čak niti lešinari iz ruskih vojarni i NATO-a ne vjeruju u mogućnost kratkoročnog stvaranja proturaketnog sustava sposobnog uništiti neprijatelja.

Osim toga, čak bi i pobjeda u nuklearnom ratu izazvala ogromno nezadovoljstvo među stanovništvom i brojne ekološke i ekonomske gubitke, tako da se ta mogućnost ne može u potpunosti smatrati realnim alatom u vojnoj politici. Kakva sve strateška pitanja Moskva može riješiti koristeći modernizirane oružane snage, a djelujući u okviru nuklearnog odvraćanja? Postoji ih nekoliko i bez sumnje se kose s geopolitičkim interesima EU i NATO-a.

Unatoč pokušajima Rusije da regulira situaciju u Donbasu i da na sve načine doprinese ispunjavanju sporazuma iz Minska, sankcije EU protiv Kremlja ostaju na snazi. Istodobno, NATO povećava svoje aktivnosti u blizini ruskih granica u baltičkim zemljama, u Baltičkom i Crnom moru.

Brza vojna intervencija u Ukrajini, kojom bi stvorio most do Krima i kojom bi se od Kijeva preuzela kontrola nad istokom i jugom Ukrajine, sigurno bi doprinijela znatnom povećanju Putinove popularnosti. Takva pobjeda, međutim, nije realistična, ako se u obzir uzmu ekonomske posljedice. Krim i podrška samoproglašenoj republici Novorusiji na teret su ruskom proračunu. Ako bi jugoistok Ukrajine dospio pod područje utjecaja Rusije, to bi zahtijevalo velika ulaganja, nešto što si Moskva trenutno ne može priuštiti.

Rusko uplitanje u građanski rat u Siriji 2015. godini dozvolilo je vladinim trupama da u nekoliko mjeseci promijene tijek događaja i pokrenu napad na pozicije radikalnih islamista. Također je jasno da se u suvremenom svijetu ima više nego dovoljno izvora nestabilnosti koji mogu ugroziti sigurnost u svijetu. Moskva je pokazala da je spremna učinkovito se boriti protiv ovakve vrste izazova.

Također je očito da, bez obzira na ovu konsolidaciju Rusije na međunarodnoj sceni koja ne samo da udovoljava Bruxellesu ili Washingtonu, akcije Moskve ne doprinose samo jačanju vlastite pozicije, već i održavanju međunarodne sigurnosti. Zanimljivo, isto misli i republikanski kandidat za američkog predsjednika Donald Trump, koji kao poduzetnik smatra da se za kvalitetnu sigurnost mora platiti.

Dakle, od tri moguća scenarija koja uključuju korištenje nove vojske dva bi značila poraz Rusije. S druge strane, veliki vojni sukob između Rusije i NATO-a doveo bi do poraza obje strane.

Glavni rezultat ruskih vojnih reformi je sposobnost da se osigura sigurnost saveznika i eliminira izvor napetosti u Euroaziji, ako je to potrebno, kao i moć da se spriječi hibridni rat na svom teritoriju. Osim toga, jačanje vojske stvaranjem Narodne garde spriječit će rađanje “obojene revolucije” kako na teritoriju cijele Rusije, tako i u jednoj od njezinih izoliranih regija.

Također, ruska vojska je sada snažna, sposobna i vrlo mobilna te bi mogla biti vrijedan saveznik Zapadu sposoban za jačanje sigurnosti i stabilnosti u svijetu. S povećanjem imigracijske krize i jačanjem nestabilnost u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, jačanje vojne suradnje između Moskve, Bruxellesa i Washingtona sve je važnije.