Grubišić: Poticaje treba ukinuti

U istom broju Poslovnog dnevnika izašla su dva članka o poticajima. Reagirao je na to na svome Linkedin profilu ugledni financijski stručnjak iz tvrtke Grubišić i partneri Andrej Grubišić.
“Teško je gledati kako se osiromašuju oni koji su ovo prisiljeni plaćati, a od primatelja istovremeno stvaraju ovisnici, nekonkurentni biznisi i kandidati za odlazak u Njemačku i Irsku. Kroz sustav poticaja, osoba A (državni birokrat) kazuje osobi B (građaninu) što mora platiti za osobu C (primatelj sredstava). Osobu B se uvjerava da je to za njeno dobro i da će tako imati pristupačniji “hrvatski” proizvod. Međutim, što je stvarna istina? Pretpostavimo da litra mlijeka njemačkog proizvođača na polici u Hrvatskoj košta 6 HRK, a hrvatskog proizvođača 7 HRK jer je manje efikasan s troškovnog aspekta ili zato što njemački proizvođač prima poticaje (dakle, nasilno uzima od njemačkih poreznih obveznika).

Hrvatski građani slobodnim izborom kupuju vise njemačkog mlijeka jer za danu cijenu i kvalitetu to smatraju razboritim izborom. Dakle, većina slobodnom voljom radi ekonomski razboritu odluku. Sada dolazi osoba A (birokrat) i nameće 1,1 HRK prisilne naknade po litri prodanog (ili još gore samo proizvedenog) mlijeka u Hrvatskoj koju sve osobe B (građani) moraju izdvajati za osobu C (hrvatskog proizvođača i primatelja prisilno naplaćene naknade koja se zove “poticaj”) kako bi se ˝zaštitila prava˝ tog proizvođača. Osoba A (birokrat) u tom postupku za sebe uzima “proviziju” jer dobiva plaću i grijani ured iz kojeg administrira provedbu nametnutog transfera pa zadržava 0,1 HRK za sebe, dok osobi C (primatelju poticaja) ide preostali iznos od 1 HRK, što mu omogućuje da cijena na polici padne na 6 HRK i da “postane konkurentan”. Međutim, koja je ekonomska pozicija osobe B (građanina) koji sutra ujutro ide u dućan kupiti litru mlijeka? Sada je cijena njemačkog i hrvatskog mlijeka ista, odnosno 6 HRK za litru. Nažalost, koje god mlijeko kupi ukupni trošak će mu biti veći od prijašnjih 6 HRK koje je trošio na kupnju njemačkog mlijeka. Ako bi kupovao isključivo hrvatsko mlijeko konačna cijena je 7,1 HRK (umjesto 6 HRK koliko je koštalo njemačko mlijeko koje je kupovao svojevoljno) jer povrh litre mlijeka koju je kupio mora izdvojiti 1,1 HRK za “zaštitu domaćih proizvođača”. Ako se proda 1 milijun litara mlijeka dnevno, to je 365 dana x 1,1 mil HRK dnevno = 401,5 mil HRK godišnje dodatnog troška za građane da bi dobili litru mlijeka dnevno. Dakle, nedvojben je interes osobe A (birokrata) i osobe C (primatelja poticaja) da se ovakva praksa nastavi, a osoba B navodno ˝samo˝ treba shvatiti i prihvatiti da se ovako “štite nacionalni gospodarski interesi”. Mnogi, nažalost, vjeruju u takve konstrukcije ne razmišljajući u terminima ilustrativne litre mlijeka. Nadalje, svi mi najčešće proizvodimo samo jedan proizvod ili uslugu od koje živimo, a kupujemo na stotine drugih koje su proizveli drugi, i željeli bi da se baš naš proizvod ili usluga “zaštiti” i “unaprijedi poticajima” nauštrb drugih. Nerijetko se kao izgovor za domaće poticaje čuje da je i njemački mljekar dobio poticaje. To je (gotovo sigurno) točno, ali to ide na štetu njemačkih poreznih obveznika koji (ako mi ne bismo bili prisiljeni izdvajati za poticaje) hrvatskim građanima omogućuju jeftinije mlijeko i dodatnih 400 mil HRK u džepu za potrošnju na druge stvari, štednju ili investiranje u ono u čemu misle da mogu biti konkurentni.

S poticajima je jedino sigurno da sve osobe B (građani) prisilno plaćaju za lagodniji život osobama A i C, a ništa nisu dobile zauzvrat, dapače, ista stvar ih košta u pravilu skuplje. U Hrvatskoj je do sada preko 30 mlrd HRK “poticaja” otišlo u brodogradnju i puno više od toga u poljoprivredu. Rezultati su toliko loši da osoba A i C rješenje vide, kao i uvijek do sada, u povećanju poticaja! Kao pripadnik onih koji su osobe B, uvjeren sam da takvi aranžmani potiču isključivo kreiranje nekonkurentnih biznisa i na dugi rok osiromašuju nas koji plaćamo, ali i one koji ih primaju jer iskrivljuju njihovo poimanje stvarnosti i održivosti vlastitog biznisa. Ponekad mi se čini da dobar dio osoba B koje plaćaju nije svjestan što se doista događa i koliko se tuđih ruku zavuklo u njihove džepove. Trenutačno je najpopularniji ministar u Vladi onaj koji izlazak Hrvata s europskog dna (iza nas su samo Bugari) vidi u raznim “besplatnim” EU sredstvima, poticajima, omotnicama i drugim načinima života od tuđih novaca. Ako nikom drugom, barem je njemu i birokratima s provizijom (u obliku plaće i grijanog ureda) dobro dok drugi plaćaju, ali nažalost, rezultati i brojčane činjenice kažu da je za ozbiljniji iskorak s dna potrebno ukinuti subvencije jer su neimaština i oskudica u kombinaciji s izloženošću tržištu i konkurenciji (naj)bolji poticaj za ekonomski napredak od prividnog obilja koje dolazi s prividnim ˝pravom˝ življenja na tuđi račun.”, napisao je Grubišić na svom poslovnom profilu.

 

You may also like

0 comments