Home Hrvatska Gospodo, a da malo hodamo za suštinu?

Gospodo, a da malo hodamo za suštinu?

by Ivan Brodić

Podjele oko svjetonazorskih, pa i znanstvenih pitanja, koja se tiču prava na abortus nisu samo posebnost tranzicijskog prostora, pitanje je to koje već cijeli niz izbornih ciklusa zaokuplja i zemlje konsolidirane demokracije. Problemu svjedoči i priznanje Jasne Omejec, predsjednice Ustavnog suda, kako nije imala snage staviti na dnevni red sporne tužbe glede ovog pitanja.

Tako smo protekloga vikenda hodali za život, ali i za pravo na izbor. O ovim dvjema svjetonazorskim grupama ovih je dana sve rečeno. Brujale su o tome društvene mreže, ali i mnogi šank u kakvoj boljoj zagrebačkoj birtiji. Raspravljalo se uglavnom o slobodarskoj i ekonomsko-egzistencijalnoj komponenti oba prosvjeda.

Za potrebe ovog teksta zanemarimo teološku komponentu svjetonazorskog prijepora, te se usredotočimo na dosljednost oba tabora glede općih sloboda pojedinca.

Zagovaranje nasilnog prekida trudnoće, a djelovanje na regulativu u kojoj plodovi privatnog vlasništva nisu nepovredivi ili recimo zagovaranje državnog otimanja privatnog vlasništva ili teško zarađenog novca, protivno je svakoj logici naziva pro choice. Ne treba zanemariti niti stavove većine pripadnika ovog tabora kada je u pitanju školstvo ili pak ekologija, koji više liče na prisilu svojstvenu totalitarni sustavima nego na slobodan izbor.

Na drugoj strani, koja zagovara kulturu života, koja dakle život definira od začeća do smrti, viđeni su ljudi koji ne bi dopustili osobi da počini abortus, ali za koje pravomoćne presude za ratne zločine. Uopćeno, mnogi od pripadnika ovog tabora ne bi se libili, kada bi mogli, propisati čitav niz društvenih regulativa, poput onih s kime će netko živjeti, hoće li konzumirati lake droge ili pak hoće li dućani raditi nedjeljom. Sve su to stvari koje su sastavni dio života. U političkom smislu, nelogično je zalagati se za pravo na rođenje, a onda rođenoj osobi ne dopustiti da živi slobodno.

Krajnja je pak ignorancija stav kako ovo pitanje nema nikakve veze s egzistencijalno ekonomskim vrijednostima. Naime, ne postoji ekonomski koncept koji u samom svom središtu nema demografiju, ima to čak i malthusijanski sustav koji se zalaže za smanjenje broja stanovništva na zemlji.

Obzirom na situaciju sa starenjem hrvatskog stanovništva, na što upozoravaju ugledni hrvatski demografi, poput Stjepana Šterca ili Anđelka Akrapa, ali i problema velikog odljeva mladih ljudi, demografija je naš ključni problem danas, na što u današnjem Večernjem listu upozorava ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.

Tim više što ljudi koji odlaze, ne odlaze toliko zbog neimaštine, koliko zbog nemogućnosti poslovne perspektive uslijed sveprisutnosti birokracije i politike u svakoj sferi društva i ekonomije. Svjedoče tome destinacije na koje dolaze. Dok većina naših sindikalista prosvjeduje protiv profita, poručujući kako mladi odlaze u zemlje gdje nema aveti zvane slaba regulacija gospodarstva, naša nova dijaspora ih iz dana u dan demantira. Dovoljno je otići u kakav slavonski grad na autobusni kolodvor kako bismo uvidjeli da ljudi odlaze u ekonomije koje su puno tržišnije od naše, čak i kad odlaze u uređene socijalne sustave poput Švedske ili Norveške.

Prema tome, prosvjednici u svojim legitimnim šetnjama, pogodili su tek pola problema. Prakticirali su demokraciju. No kako bi njihovo prakticiranje demokracije bilo za opće dobro morat će početi upozoravati na ekonomske i opće slobode pojedinca. Naime, javni interes u modernim zapadnim demokracijama nije ništa drugo nego skup poopćenih privatnih interesa (ma koliko zastupnici SDP-a, Mosta, HNS-a i velikog dijela HDZ-a trubili suprotno). Glasove za koje se natječu neće naći među starim, već podijeljenim, stanovništvom, nego među onima koji će odlučivati ne otići iz ove zemlje uslijed klijentelističkih marifetluka i presije državne birokracije. To je krajnja kultura (slobodnog) života!

I na kraju, suglasan sam, temeljni je preduvjet da ti mladi ljudi budu rođeni, a ne abortirani.

Related Posts