Jeste li ikada čuli za Hrvatsku demokršćansku stranku? Evo, ja priznajem da nisam dok nisam pročitao najnoviju provalu njenog predsjednika dr. Gorana Dodiga, inače predstojnika splitske Klinike za psihijatriju i saborskog zastupnika. Da, ta je stranka parlamentarna zahvaljujući nekoj predizbornoj koaliciji (pretpostavljam s HDZ-om) pa je medijima postalo bitno mišljenje njenih članova čak i kada ono nema previše smisla.
Piše: Mario Nakić
Reagirajući na najavu ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka Dodig se snažno usprotivio današnjem “radikalnom individualizmu” te tvrdi da će vojska naučiti mlade “disciplini i radu, životu u zajednici”.
“Mladi moraju shvatiti da imaju odgovornost prema roditeljima i državi, za ono što im je dala. Mi bi od drugih uzeli samo ono što nam odgovara. U Americi nemate besplatno studiranje. Mladi moraju shvatiti da ručak u studentskoj menzi košta puno više od šest kuna…”
Da ne bude zabune, nemam ništa protiv vojnog roka i smatram da služenje domovini može većini mladih uistinu pomoći, ali su smiješni razlozi koje naši političari, pobornici te obveze navode. Mantra koju oni koji su odgojeni u bivšem režimu vole ponavljati: “Država vam je nešto dala, morate joj vratiti” je apsolutno netočna. Najčešće se vole pozivati na “besplatno obrazovanje”.
Prvo, besplatno obrazovanje ne postoji, nikada i nigdje nije postojalo. To obrazovanje nisu platila djeca koja se školuju, ali su za njih to platili njihovi roditelji. Naravno, djeca imaju odgovornost prema svojim roditeljima, nikako prema državi.
Državi nitko od nas ne duguje ništa jer nam država ništa nije ni dala. Evo i zašto! Svaki zaposleni građanin plaća poreze i doprinose. Prilikom svake kupovine, plaćamo poreze. I to je samo dio one mase koju država uzima za svoje usluge među kojima je obrazovanje. No, mi nismo te sreće, pa novac ne ide većim dijelom na obrazovanje i zdravstvo. Dokaz su dugovi tih sustava.
Kad bismo zbrojili koliko prosječni Hrvat tijekom životnog vijeka plati državi, dobili bismo sumu između 2 i 10 milijuna kuna. Sad oduzmimo od toga cijenu osnovne škole (8 godina), neka je 20.000 kuna godišnje (što bi značilo da je škola jako kvalitetna i odlično opremljena, što kod nas i nije slučaj) – to je 160.000 kuna za 8 godina. Oduzmimo zatim 4 godine srednje škole, neka košta 30.000 kn godišnje = 120.000 kuna za 4 godine. Oduzmimo još i 6 godina fakulteta po 30.000 kuna, to je 180.000 kuna. Ispada da je jedna fakultetski obrazovana osoba za svoje školovanje državi “dužna” ukupno 460.000 kuna, iako naše obrazovanje, s obzirom na opremljenost tehnologijom, vjerojatno ne vrijedi ni trećinu.
Naravno, nije obrazovanje jedina usluga koju “dugujemo” državi. Tu je i zdravstvo. Prosječna osoba u ovoj zemlji napravi do 5 operacija u svome životu. Uz sve preglede kod liječnika i eventualne hospitalizacije (koje se ionako moraju dodatno platiti dopunskim osiguranjem) kompletna usluga državnog zdravstva ne može iznositi više od 200.000 kuna. Naravno, ima i onih koji su morali obaviti neke opsežnije pretrage ili teže operacije, ali pričam o prosjeku. Ako tome pribrojimo onih 460.000 kuna za obrazovanje, dobivamo sumu od 640.000 kuna.
To je i dalje nekoliko puta manje od sume koju tijekom prosječnog životnog vijeka radnik izdvoji u državnu blagajnu. Čak i kad bismo tome pridodali troškove uprave koju ponekad iz nužde moramo koristiti, pa i troškove zaštite (policije), sve skupa ne bi nikako prešlo milijun kuna.
Prema tome, doktore Dodig, matematika je neumoljiva. Nitko od nas ne duguje ništa državi, kad suprotstavimo računicu izdataka i dobivenog, država duguje svima nama. I ta se šteta zbraja u milijunima kuna po osobi i zbog toga ova država nema prava tražiti nikakvu obavezu od svojih građana. Ona je tek profiter na račun svojih građana!
