Goran Raguž tvrdi da se Hrvatska ubija za kubik plina!

Traje zadnji krug trke u Hrvatskoj i na Balkanu. Ovo je samo konstatiranje stanja. Kako god se završi, obični gradjani su izgubili, izgubili i ono zadnje obiteljsko srebro, svejedno kojim cijenom se prodalo. Nije tu riječ o nekom “posjedovanju” ičega, naime, kao olinjali liberal smatram da država smije biti vlasnik samo sredstava prinude i sredstava naplate poreza. Ničega više. Da, smetnuh, i vrlo dobro ekipirane, osposobljene i neovisne finansijske policije, nešto poput kombinacije FBIa i SECa. Samo tako bi mogla funkcionirati kao pravna država u kojoj je izmedju ostaloga BITNO kako je zaradjen onaj legendarni prvi milijun i što se dalje desilo.

Ova mučna priča počinje već sa zadnjim danom 2. Svjetskog rata, kada dio tzv. antifašističkih kadrova, što razočaran ekspresnom boljševizacijom društva, što po zadatku, bježi na Zapad. Jedan od prvih je Adil Zulfikarpašić, kojeg ni danas nisam siguran u koju grupu od gorepomenutih treba svrstati. Slijede mnogi, no procvat nastaje od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća i vrlo pogrešno ga je svrstavati u tzv. “rankovićevštinu”. Drug Leka je cijeli život bio samo Titu lojalni izvršilac radova i do smrti nije ružnim slovom pomenuo svog komandanta. Tako je bilo i sa osnivanjem uvozno – izvoznih tvrtki, naftnih, a osobito njihovih predstavništava u inozemstvu. Tu su mogli doći SAMO državom SFRJ, policijski i obavještajno uvezani kadrovi, tehnički i školovanjem osposobljeni za svoju misiju. Konkurencija za takva mjesta je bila ljuta, a sve partijske grupacije u Politbirou i Titovom neposrednom okruženju su imale svoje favorite za takve poslove. U toj borbi za pozicije, prednjačili su Ranković, Kardelj i možda najmutniji lik jugoslavenskog poslijeratnog vremena, Ivan Krajačić, znan i kao Stevo. U jednom momentu, poslije objašnjavanom kao sukob izmedju “etatističkog” protiv “samoupravnog” koncepta, Ranković je u lovu, “slučajno” umalo ubio Kardelja. Moje tumačenje, bazirano na glasinama nekolicine iz najstarijeg “čekističkog” okruženja, je da je osnova obračuna ipak bila materijalne prirode, tj. oko podijele uloga SVOJIH tvrtki i prava na uvoz nafte, koksa i tzv. “barter” trgovine sa SSSR om, u osnovi, robne razmjene u kojoj se enormno zaradjivalo jer je SFRJ mogla na Zapadu uvoziti neke proizvode koje oni nisu, a isplaćivali su u robi koja se sa višestrukom zaradom reizvozila na Zapad. No to su mogli raditi samo privilegirane tvrtke i njihove “kćerke” osnovane sa tom namjerom vani. Čitalac već pogadja da su vrhove tih piramida, činio gore pomenuti trojac Titovih Iznoguda i desnih ruka. Svi moji izvori su jednoglasni da se Tito samo plašio svog – Steve!? Druga dvojica su ga se plašila takodjer. Opravdano. Kada se micao bilo koji moćnik od Hebranga do Rankovića, bez obzira tko je bio tehnički izvodjač radova, drug Stevo je bio vrhovni zapovjednik čistke.( Osim Udbinog generala Milatovića koji je službeno vodio slučaj Hebrang, svi drugi su bili dovedeni iz Hrvatske za tu istragu. Uključujući i dobrog mi znanca Dr.Berislava Žulja, po osobnom Krajačićevom odabiru.) A INA koju je stvorio, te pridružene joj trgovačke tvrtke, moćna finansijska baza za sve operacije do danas. Ne da mi se nabrajati sve trgovačke tvrtke nastale pod Stevinom upravom (zaboravimo tu druga Vladimira Bakarića, ne bez razloga nadimkom SVILENI i razne formalne, državno – partijske “vodje”), ne što se plašim, već radi dužine spiska, koji bi abecedom počeo sa npr. Astrom.

Sve je potpuno uvezano po policijskoj liniji do samog vrha države tj. Tita, njenog i stvarnog vlasnika. Samo drug Stevo ima tu autonomiju koju najbolje ilustrira slučaj Laze Vračarića. Neobičan lik i za standarde svog okruženja. Od povratka iz Španije, drug Stevo, još u Moskvi na KUNMZ u, tj. Komunističkom Univerzitetu Nacionalnih Manjina Zapada, Kominterninom inkubatoru budućih revolucionarnih kadrova, zatim u Albaceteu u Španiji, centru tzv. Internacionalnih brigada, obučen u vrhunskog obavještajca i ubicu, odredjuje mlade komuniste Ivana Šibla i Lazu Vračarića za svoje povjerljive pratioce i izvršioce radova. Po njegovoj zapovijedi, pred kinom Zvonimir, 1941. g. ubijaju nekoliko njemačkih avijatičara trojicu mislim, čine prvi u nizu ratnih zločina, precicizno opisan Ženevskim konvencijama! Lazo Vračarić poslije rata, opjevani junak nad junacima, ulazi po Stevinom odobrenju u “privredu”, Posluje svuda, donosi novac svojoj centrali i u zemlji koju još hrani američka privatna fondacija CARE, vozi, ništa manje već Jaguara! Istog kao i formalni šef mu Ranković. Umiješan u trgovinu svačim, željezom i osobito naftom, završava privrednu karijeru u Muenchenu gdje 2.11.1961. biva uhapšen od strane BND a, zapadnonjemačke tajne policije za ratni zločin?! Cijeli svijet izvješćuje o tome! SFRJ se diže na zadnje noge u obranu svog junaka, Tito osobno zove Adenauera i Lazo se vraća kući. Ubrzo mu je sve dosadilo i sa od države priznatih 50 milijuna USD, odlazi u Francusku. Moji izvori tvrde makar 4 puta više, ONIH dolara. Nije mu ni dlaka falila, za razliku od koje decenije poslije, pok. Stjepanu Đurekoviću. Stevo zabranio, a Arkani su i onako bili pod njegovim zapovjedništvom. Sa golemim zanimanjem čekam memoare g.Manolića, koji bi trebali rasvijetliti tu neugodnu epizodu u koju su umiješani i on i kreator mu drug Stevo, do vrata.

Gornju crticu sam napisao samo sa jednom namjerom, da čitaocu predstavim prosječan profil onih ili njihove djece ili nasljednika, koji i danas haraju Hrvatskom, okruženjem ili cijelim Balkanom. Svi znamo da je danas, što radi okolnosti, rata, rušenja i obnove, što radi naslijedjenog parazitskog etatizma, podvrsta škola mladih maoista Kumrovec, što radi promašene privatizacije, gdje Tudjmanovih 200 bogatih obitelji djeluje kao wet dream u odnosu na ovih desetak feudalaca, ostalo samo nekoliko “nejamljinih” sektora kojima se upravo ovih dana radi o glavi. Telekomunikacije, internet, mobilni operatori i ostatak grupe, očekuje prodaju HT a, da bi Deutche Telecom napokon kupio BHT i zaokružio vlasništvo na Balkanu i zaštitio svoje interese uoči dolaska Saudijsko – Francuskog konzorcija SCI. Tu Stevini igrači mogu samo gledati i peći kokice uz kladionicu. Nisu na vrijeme shvatili gdje je stvarni novac. Rijetka greška!

Hrana je odavno u vlasništvu ruskog kapitala koji je restruktuirao stanovitog biznismena, najvećeg u čoporu. Za anegdotu, u 5. knjizi Kazivanja o jednom pokoljenju, Rodoljuba Čolakovića, opisujući Brusselski kongres seljačkih stranki, u fusnoti pominje da je već izbjegloj KP Njemačke, Kominterna osnovala u Parizu tvrtku Carefour da ima izvore prihoda. Toga nema na wikipediji, no tu je, kod Roćka. Čitaocu ostavljam da zaključi, što kartel neumrlog druga Steve danas radi i na tom pitanju. Najbolnije od svega, energija, resursi Majke Domovine koji će umjesto blagostanja, donijeti novo sužanjstvo čemernicima koji ovdje žive. Rankovićev, Kardeljev i Krajačićev klan bije zadnju bitku za preostalo blago. Kardeljevi su otpali, jedan po jedan. Nestalo im je jednostavno, one moćne logistike tipa Ribičić, Krajgeri, Stanovnici i sl. Rankovićevi se još preprofiliraju izmedju medjusobno zavadjenih frakcija, od kojih je tradicionalno “četnička” samo formalno na vlasti i upravo joj to sviće.

Stevini su drugo. Hijerarhijski organizirani do u rang, nisu dozvolili nikakva iznenadjenja Novim vremenima i uspjeli su instalirati dva svoja predsjednika. Svaki otpadnik od klana je surovo kažnjen, a ovih dana, opet u Vračaračevom Muenchenu, se zatvara jedna stranica, jedne mnogo gadne priče o Stjepanu Đurekoviću. Neće ih uzdrmati, zapravo, neće se ni nakašljati. Imaju preča posla ovih dana. A avi znamo koja su to posla. Posao se zove spašavanje vojaka Putina i propasti Južnog toka. Hrvatske naftne i plinske cjevovode, treba hitno pretvoriti u transportne, MOL ov kapital u INA i prebaciti na njegove stvarne vlasnike i osigurati monopol samo jednog prodavača plina u cijelom regionu koji uključuje i Italiju, ruskim plinom, na kojem Stevin udbaško – poslovni kartel zaradjuje već preko 50 godina. Njima je svejedno tko će biti na vlasti, jer znaju da će uvijek tu biti netko njihov. Novac i plin moraju teći i moraju biti u istom džepu istog kartela. Ako čitaocu nije jasno kojeg, molim opet pročitati crticu o Lazi Vračariću.

U susjedstvu je isto. Svako tele već zna da se stanoviti ministar energije nogica oko svega i svačega, samo zato što već utiho vodi pregovore sa stanovitom britansko – holandskom korporacijom o SVOM položaju unutar iste kada krene eksploatacija škriljaca, npr. u mojoj Hercegovini.

*Autor je doajen anarholiberalizma na ovim prostorima. Stavovi u tekstu ne moraju biti istovjetni onima uredništva

 

You may also like

0 comments