U konsolidiranim demokracijama uobičajeno je da se lideri, nakon izbornog poraza, povlače s položaja vođe političke stranke i da nakon toga slijedi unutarstranački proces rekonstrukcije.
Na taj se način izbjegava mogućnost uspostavljanja oligarhije unutar stranaka, osigurava se kompeticija i to da se u svakom političkom ciklusu politička klasa „regenerira“. Tako se povećava kompetitivnost u političkoj areni, a stranke ne izlaze pred birače dva puta s jednakom, gubitničkom, političkom ponudom.
Nije slučajno da je u Hrvatskoj ključna stranka desnog centra usvojila ovo pravilo, pri čemu je zapravo jedina koja svojim liderima sustavno poručuje – ili pobjeđuj, ili odlazi, a da lijevo od centra političke arene taj princip nije zaživio. Naime, hrvatska tranzicijska, postkomunistička ljevica, unatoč reformskom razdoblju u kome je Ivica Račan sustavno nastojao demokratizirati stranku, još uvijek funkcionira sukladno nekim načelima iz autoritarnog komunističkog sustava, pa tako i u tome da se politička elita zapravo ne legitimira demokratski, rezultatima kompetitivnih političkih izbora, nego time što partijsko vodstvo „ima uvid u povijesne nužnosti“.
Zoran Milanović neobično je iskren politički lider, pa o tome u velikoj mjeri govori otvoreno. On uporno tvrdi da je on, iako je u međuvremenu postao sredovječan, zapravo „mladi lider“, ali da ima velika iskustva i znanja. Upravo je to ustrajavanje na konceptu kako on kao vođa stranke, koju zapravo smatra jedinom koja ima legitimno pravo vladati, raspolaže posebnim povijesnim uvidima.
Jedan stari cinični profesor znao je za svoje kolege i suvremenike reći: „Vidim ja da on nešto zna, ali ne znam iz kojih se knjiga uči to što taj znade“. Upravo je to problem Milanovićevih „znanja“, jer nije riječ o stvarnim znanjima, koja je moguće testirati, provjeriti i koja bi omogućavala efikasno upravljanje javnim poslovima, nego se radi o konstruktu što proizlazi iz „ideologijskog“ uvjerenja da upravo njemu i njegovoj stranci „prirodno“ pripada pravo na upravljanje državom, a da u tome mogu sudjelovati samo oni koji priznaju njihovu (Vođinu i strankinu) dominantnu ulogu.
Upravo to Milanović govori recikliranjem Schröderove doskočice o tome kako on ima srce na lijevoj strani. Na tu doskočicu utjecajnoga njemačkog socijaldemokrata Milanović dodaje kako on pritom ima „konzervativnu glavu“. Upravo u tome i jest razlika između socijaldemokrata u Europi, koji su demokratski organizirana politička opcija i funkcioniraju unutar kompetitivnoga stranačkog sustava, koji doduše smatraju da kapitalizam i tržište nužno stvaraju socijalnu nepravdu i da tu nepravdu valja ispraviti državnim reguliranjem i poreznom preraspodjelom društvenih dobara, i postkomunističkih „socijaldemokrata“.
Oni, doista, imaju „konzervativnu glavu“, što znači da sustavno nastoje spriječiti društvene reforme, kojima bi se maknuli rezidui nedemokratskoga društvenog poretka. Oni su doista u sustavima novih demokracija „konzervativci“, jer žele spriječiti liberalizaciju i demokratizaciju te očuvati elemente „staroga režima“, a prije svega „vodeću ulogu“ i pravo na donošenje konačnih političkih sudova, koji proizlaze iz već spomenutog „uvida u povijesne nužnosti“, kojima vođa i njegovi najbliži suradnici „raspolažu“.
Zapanjujuća Milanovićeva iskrenost ne staje samo na tome što sebe definira kao nosioca „posebnih znanja i iskustava“, što ih mi obični smrtnici ne možemo provjeriti, nego bismo u njih morali vjerovati bez ostatka, niti na tome da otvoreno govori o svojoj ulozi u društvu kao o kombinaciji socijalne demagogije i konzervativnog sprečavanja demokratizacije i liberalizacije, nego i imenom koalicije koju je formirao pred izbore definira svoju političku ponudu.
Svoju je koaliciju nazvao „narodnom“, čime se evidentno referira na koncept „narodne demokracije“, dakle, poretka u kome komunistička partija, na osnovu tih svojih posebnih uvida u povijesne nužnosti, ima pravo na dominantnu političku poziciju, ali sustav fingira pluralizam, naravno ne kompetitivni, jer priznaje pravo na organiziranje samo onih stanaka koje priznaju „vodeću ulogu“ komunističke stranke i spremne su podupirati autoritarni poredak i u njemu obavljati poslove, prije svega, vezane uz neke socijalne slojeve.
Koncept „narodne demokracije“, koja prezire političku kompeticiju jasno je definiran stranačkim listama „Narodne koalicije“, a Zoran Milanović se u prvoj predizbornoj debati nije niti trudio prikriti ovakve političke prioritete, što ih on i njegova stranka zastupaju, a mlađi partneri unutar koalicije prihvaćaju.
Zato je i moguće da, nakon mandata u kome su se pokazali kao najneuspješnija vlada unutar Europske unije, i nakon toga bili kažnjeni izbornim porazom na izborima prošle godine, SDP i partneri izlaze s listama koje predvode neuspješni ministri iz Milanovićeva kabineta.
Sastavljanje stranačkih lista Milanović također smatra jednim od poslova za koje su potrebni posebna „prosvjećenost“ i „uvid u povijesne nužnosti“, što ih nužno ima upravo on kao neprikosnoveni vođa.
Promjenu modela izbora stranačkog vodstva i uvođenje sustava jedan član – jedan glas u SDP-u sustavno naglašavaju kao dokaz njihove superiorne demokratičnosti. Međutim, u svim demokratskim političkim sustavima demokratičnost unutarstranačkog života ne procjenjuje se (samo) načinom na koji stranka periodično bira svoje vodstvo, nego, prije svega, prema tome kako odabire svoje kandidate za stranačke izbore.
U konsolidiranim demokratskim strankama postoje razrađeni modeli praćenja i promicanja članova, sustav njihova obrazovanja, definirani kriteriji koje članovi moraju zadovoljiti da bi se mogli natjecati za neku od kandidatura, a na koncu statutom stranke definirana tijela odabiru kandidate i definiraju kandidacijske liste.
Milanović je nametnuo princip prema kome on određuje stranačke liste, ključna mjesta na njima zauzimaju njegovi virilisti, a posao stranačkih tijela je tek da tako definirane liste prime na znanje. Radi se o još jednom koraku koji učvršćuje unutarstranačku oligarhiju, ali i o očevidnoj posljedici svjetonazora u kome pravo na vlast ne proizlazi iz demokratske potpore, nego iz „uvida u povijesne nužnosti“, piše Direktno.hr.
Demokratski je u punom smislu samo onaj sustav u kome su i vlast i opozicija demokratske. Ozbiljna demokratska disfunkcionalnost Milanovićeve sljedbe, nažalost, tek djelomice može biti riješena ovim parlamentarnim izborima. Tako dugo dok u cijeloj političkoj areni ne budu usvojena elementarna protuoligarhijska pravila, dakle, pravilo da vodstvo mora otići nakon parlamentarnog poraza i pravilo da se liste kandidata za izbore moraju oblikovati demokratskom procedurom unutar stranačkih tijela, a ne biti posljedica decizionističke političke volje apriornog vođe, Hrvatska neće imati konsolidirane demokratske političke arene.
Autor je politički analitičar Davor Gjenero, tekst je izašao u sklopu redovne kolumne na portalu Direkttno.hr.
