Kad je ministar Zlatko Hasanbegović ovih dana svoje kritičare nazvao „reketarima“, ovaj je izravni govor izazvao prilično zgražanje. Ono što se u proteklih nekoliko mjeseci događa u odnosima između administracije i dijela građanskog društva, međutim, politološkim bi se terminima moglo nazvati vrlo slično onome kako je odnos ministarstva i tog dijela društva definirao ministar, uz razliku jedino u tome da ministrova definicija „reketarenje“ ima apriorno pejorativno značenje, a da su politološki termini „neutralni“ i da se podrazumijeva da je legitimna svaka društvena strategija ako se odvija unutar demokratskog poretka i ako ne dovodi u pitanje taj poredak.
Gordon Tullock, ugledni ekonomist i jedan od začetnika teorije javnog izbora, popularizirao je termin „rent seeking“, dakle, „rentijerstva“ ili „traženja rente“. Temeljna je definicija „traženja rente“ upotreba kompanije, organizacije ili individualnih sredstava kako bi se na račun drugih stekla ekonomska dobit, a bez uzvraćanja ikakvih dobrobiti društvu stvaranjem društvenog bogatstva.
Dakle, rentijeri su oni koji nastoje nešto dobiti od društva, a ne doprinositi razmjerno njegovu razvoju. Općenito, problem „free ridinga“, doslovno „besplatnog jahanja“, odnosno onoga što hrvatski obično nazivamo „muktašenjem“, jedan je od temeljnih problema i teorije javnog izbora, ali zapravo i svake politike, odnosno svakog upravljanja javnim procesima, iz kojih svi žele ostvariti dobiti, a često nisu spremni recipročno doprinijeti tom procesu.
Neoliberali su prigrabili termin „traženja rente“ i tvrde da je redistribucija glavni posao političara, dolaze na vlast najavljivanjem drukčije redistribucije i na vlasti se održavaju redistribucijom. Građani, pak, očekuju određene „eksternalije“, odnosno mogućnost da dio svojih troškova prebace na nekoga drugog. Taj drugi bi trebala biti država, koja za provođenje takvih transfera formira posebna tijela.
U zamjenu za obećanje takvih transfera, građani političarima daju legitimitet upravljanja javnim poslovima. Međutim, ta tijela uvijek djeluju tako da većina ostaje zakinuta. Građani često govore o „uhljebima u državnoj upravi“ ili o korupciji političke klase kao razlozima zašto ti društveni transferi nisu efikasni, ali neoliberali odgovor na ovaj problem nalaze u „rentijerstvu“ odnosno „traženju rente“.
Pritom „traženje rente“ definiraju kao aktivnost kojom pojedinci ili organizacije nastoje očuvati postojeće odnose u društvenoj raspodjeli, u diobi dobara, prije svega, onih koje distribuira država. Pritom se služe političkim sredstvima, pritiscima i stvaranjem političkog kaosa.
Primjer ovakve redistribucije poticanje je neproduktivnih proizvodnji javnim sredstvima ili financiranje organizacija, koje stvaraju dobra što ne doprinose društvenom razvoju. Takvom politikom redistribucije društvo samo sebi čini medvjeđu uslugu, jer uzima od produktivnih i daje neproduktivnima. Dugoročno, radi se o vrlo opasnom riziku, jer se potiču neproduktivni dijelovi društva, a produktivnima se smanjuje manevarski prostor djelovanja, a pretjeranim poreznim teretom umanjuju im se konkurentske sposobnosti.
Političari se često brinu samo o svom reizboru, računaju na to da su produktivni dijelovi društva slabije organizirani, da je njihova moć manja od moći „tražitelja rente“, pa zbog svojih interesa često pogoduju „rentijerstvu“. U konačnici, „traženje rente“ proizvodi neproduktivno društvo, a upravo suočavanje s „rent seekingom“, njegovo ograničavanje i suzbijanje moguće je definirati kao „strukturnu reformu“.
Tullock je u svojoj definiciji „rent seekinga“ nešto blaži od zagovornika neoliberalne političke strategije, ali se od njih bitno ne razlikuje. Kao ekonomist, on prije svega razmatra pitanja „traženja rente“ u ekonomskoj, a manje u društvenoj sferi, pa „traženje rente“ definira kao aktivnost koja se događa kad se velika tvrtka koristi svojim položajem da bi kod političara lobirala za usvajanje zakona kojima će povećati svoj profit. To može dovesti do moralnog hazarda, smatra Tullock, jer političari mogu podleći tome da odluke donose na osnovu lobiranja, a ne na temelju učinkovitosti javne politike.
Važnim Tullockovim doprinosom ekonomskoj teoriji, ali i teoriji javne politike i politologiji, smatra se Tullockov paradoks. Tullock je, naime, uvidio da „tražitelji rente“, tražeći usluge od političara, ove mogu podmititi da bi favorizirali njihove interese, po cijeni koja je znatno niža od vrijednosti usluge što je „tražitelji rente“ dobivaju. Tullockov svoj paradoks objašnjava u tri faze:
Birači mogu kazniti političare koji uzimaju veliko mito ili žive raskošnim stilom života. To političarima otežava zahtjev za velikom potkupninom od „tražitelja rente“. Natjecanje među više političara, koji nastoje ponuditi usluge „tražiteljima rente“, može utjecati na dodatno smanjivanje troškova „tražiteljima rente“.
Nedostatak povjerenja između političara i „tražitelja rente“, s obzirom na imanentno tajan karakter posla, ali i to da je objema stranama „pravni lijek“ nedostupan, a da posao može objema stranama biti štetan za reputaciju, dodatno snižava cijenu što je političari mogu tražiti za uslugu.
Društveni položaj „tražitelja rente“ dobar je ako oni mogu uvjeriti političare da su im njihove usluge nužne, odnosno da je šteta koju oni mogu stvoriti u društvu, neusporedivo veća od dobara za koje traže da im budu redistribuirana.
Mehanizme društvene redistribucije teško je mijenjati. Kad se jednom formira društvena skupina koja stekne pravo da se njen doprinos društvenom bogatstvu ne valorizira tržišno, nego da sukladno kriterijima, koje definira politika, ili još bolje, koje kreira sama ta skupina kao vrednovanje svog doprinosa, ona vrlo brzo postane vrlo konzervativna. Naime, odbija svaki pokušaj čak i rasprave o smanjivanju količine dobara, što se tako redistribuiraju, a kamo li dovođenje u pitanje same ideje takve redistribucije.
Status svakog „rentijera“ takav je da on protekom vremena može steći određenu društvenu moć, jer kroz to vrijeme prima dobra koja je stvorio netko drugi, u neadekvatnom razmjeru u odnosu na to što sam stvara.
Tullockov paradoks objašnjava status protureformskih političara, onih koji nisu spremni izložiti se opasnostima, što ih donose strukturne reforme, u odnosu na „tražitelje rente“. Ti političari, naime, sukladno Tullockovom paradoksu, ne ostvaruju neke relevantne dobiti od pogodovanja „rentijerima“, a društvena klima, koju stvaraju – toleriranje stanja u kome je moguće ostvarivati dobrobiti, a ne doprinositi javnom dobru – društvo vodi prema tome da više ne može ostvarivati nikakvu novu vrijednost. Takvo pogodovanje „rentijerstvu“, između ostaloga, dovelo je do toga da Hrvatska godinama troši više nego što stvara. Dakle, već sad smo u poziciji da smo kao društvo posve neproduktivni.
Suočavanje s bijesom i opstrukcijom „rentijera“ zakonito je stanje bilo kakve socijalne reforme. „Rentijeri“ su obično dobro „umreženi“, a njihova strategija opstrukcije društvenih reformi, koje bi bitno ograničile takvu redistribuciju, u kojoj netko može dobivati relevantna društvena sredstva, a da izostane njegov recipročan doprinos društvenom bogatstvu, legitimna je borba za vlastite interese. Međutim, braneći te osobne interese, ta skupina ni na koji način ne doprinosi javnom dobru.
Većina „ideoloških“ sukoba koji se trenutno odvijaju u Hrvatskoj, zapravo je borba za položaj u društvenoj redistribuciji. Civilno-društveni akteri, koji administraciju delegitimiraju kao autoritarnu ili totalitarnu, i pripisuju joj karakter totalitarnih režima iz prve polovice prošlog stoljeća, ispod površine uglavnom brane svoju poziciju u društvenoj razmjeni, a političari, koji ih podupiru, nadaju se da bi mogli profitirati u sukobu administracije i onih koji brane svoju rentu. Očito ne poznaju Tullockov paradoks i nisu svjesni da su u savezništvu s „tražiteljima rente“ političari uvijek gubitnici.
Autor je politički analitičar Davor Gjenero. Tekst je izvorno objavljen kao njegova redovita kolumna na portalu Direktno.hr.
