Povodom sutrašnje dvo i pol desetljetne obljetnice hrvatske državnosti, za komentar smo upitali političkog analitičara Davora Gjenera. Rekao nam je kako je ukupan dojam, uz sve izazove, zapravo pozitivan jer smo ispunili sve strateške ciljeve.
„Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije i NATO saveza, uglavnom konsolidirana demokratska država, s izgrađenim demokratskim institucijama. Ako znamo da smo pred 25 godina živjeli u jednostranačkom sustavu i sustavu monopola vlasti jedne stranke, to da danas može doći do parlamentarne krize i pada Vlade u Saboru, predstavlja golem napredak.“
S druge strane, pojašnjava Gjenero, u tih je 25 godina hipertrofirala javna uprava, a državna i lokalna administracija guta prevelik dio BDP-a. Hrvatska nije državu oslobodila nepotrebne imovine, nije pokrenula svoje resurse.
„Krizu nismo, poput naših susjeda, koristili za stvaranje preduvjeta za bitno podizanje konkurentnosti i za dugoročan stabilan razvoj. Pored toga, javni dug postaje sve veći problem, a njega je stvorila pretjerana javna potrošnja. Politička klasa u zemlji stvorila je izdvojen status, uspostavila visoku razinu zaštite njihovih interesa i interesa zaposlenih u javnim službama, a zaposleni u profitnom sektoru ostali su na milost i nemilost zakonima tržišta.“
Važan dio vjerodostojnosti države su institucije kojima bi se vjerovalo. Najmanje smo, smatra Gjenero govorilo o afirmaciji načela „funkcija je poziv“, o europskim načelima javne uprave… Zato hrvatska javna uprava još uvijek nije autonomna grana vlasti, nego je u položaju služinčeta politike. Slično je i s pravosuđem, a to generira nepovjerenje građana u institucije.
„Upravo zato što ne postoji povjerenje u nepristranost i neutralnost javnih vlasti, ne postoji niti kultura poštivanja sudskih odluka i odluka javnih vlasti.“
Kredibilitet je vjerodostojnost, ističe Gjenero i dodaje kako su institucije su u onoj mjeri vjerodostojne, u kojoj građani smatraju da su odluke što ih donose ispravne, optimalne. Hrvatska će biti uspješna i bogata država onda kad će se njeni građani identificirati s nacionalnim business sektorom više nego s državnim institucijama.
Pitali smo ga je li Hrvatska slučajna država kako je to istaknuo Zoran Milanović proje nekoga vremena?
„Postoje stvari koje smijete izgovoriti kao privatna osoba, ali nikako kao nosilac javne vlasti. Njegova poruka o „slučajnoj državi“ nije dovodila u pitanje samo identifikaciju građana sa svojom državom, nego elementarno povjerenje međunarodnih partnera u to da javne vlasti u Hrvatskoj mogu funkcionirati na razini provođenja načela vladavine prava, da mogu djelovati kao racionalne institucije. Nisam čuo promašeniju izjavu nekoga tko se predstavljao državnikom, a ne čini mi se da i najgore disfunkcije države, najdublja politička kriza, mogu potvrditi takvu izjavu bivšeg premijera.“
Nekoliko je stvari koje bi u političkom i ekonomskom smislu Hrvatska morala ostvariti u vrlo kratkom razdoblju, preporučuje Gjenero. Jedna je vezana uz proračun, deficit i političko budžetiranje.
„Hrvatska politička klasa mora naučiti funkcionirati unutar čvrstog proračunskog ograničenja, jer je ta sposobnost ono što u ekonomskom smislu luči demokracije od autoritarnih poredaka i despocija. U političkom smislu, moramo zaustaviti spiralu političkih napetosti i ukloniti diskurs isključivosti. Iako realne mogućnosti za nešto takvo još uvijek nema, bilo bi dobro kad bi se u Hrvatskoj uspostavila velika koalicija, kad bi se stvorila svijest da u političkoj areni moraju biti sposobne surađivati sve opcije koje pripadaju „ustavnom luku“.“
